Nađe li se putnik na Transsibirskoj ruti i iskrca se iz vlaka na točno 8351. kilometru istočno od Moskve iznenadit će se kad ga na željezničkoj stanici dočeka ogromna fontana sa židovkim simbolom, menorom na velikom kapitalnom stupu i natpisom grada na čistom Yiddishu.

No posjetitelj ostaje zbunjen i ne vjeruje da kultura judaizma opstaje toliko duboko na Ruskom dalekom istoku jer na ulicama nema ......kapica....... .. . Ali prošećete li gradom uočit ćete novo izgrađenu sinagogu, tvornicu kosher hrane i muzej židovske autonomne oblasti. Grad, stvoren za židove bivšeg SSSR-a prošao je svoje najgore dane i danas, 75 godina nakon osnutka budi se iz dubokog sna.

Pored sinagoge, otvorene 2004. nalazi se židovski kulturni centar „Freid" koji djeluje i kao humanitarna organizacija. Ovdje se židovska zajednica brine o najsiromašnijim građanima regije. Anatolij, dugogodišnji zaposlenik udruge hodajuća je enciklopedija povijesti Birobidžana. „Eh nemate sreće, Rabin Scheiner otišao je na praznike u Izrael. On i njegova žena očekuju sedmo dijete pa su otišli u domovinu ne bi li se rodilo", objasnio je Anatolij i otvorio vrata koja vode na dugi hodnik, ukrašen tematskim plakatima židovske povijesti.

Rabin Mordechai Scheiner inače rodom iz Izraela na dužnosti je već petu godinu i od njegova dolaska stvari su se počele mijenjati na bolje. U istom je dvorištu, uz sinagogu otvorena i škola, te kuhinja za siromašne. „Sve radne dane primamo siromašne i obespravljene. Ovdje su im omogućeni topli obroci, liječnik i knjižnica" pohvalio se Anatolij. Prilikom hodanja dugim hodnikom Anatolij je zastao na slici koja prikazuje Židovske vojnike u Drugom svjetskom ratu te se prisjetio svojeg djetinjstva i rane mladosti. „Eto, ovdje živim cijeli svoj život, dakle 67 godina i o ovom kraju znam sve! Još mi je i majka pričala o vremenu kada je doselila u tek osnovanu Židovsku oblast. Tada, davnih 1930-ih vladala je velika glad i ljudima je bilo teško ali ipak su svakog dana doseljavali novi. Staljinova vlada vabila je ljude u ovaj kraj ali nije uvijek bilo kako su očekivali. Vladala je ovdje velika glad." Doseljenici su dolazili od kasnih dvadesetih na dalje da bi naposljetku 1934. Oblast bila službeno uvrštena kao federalni subjekt SSSR-a. Stizali su tada, uz Židove i Rusi, Ukrajinci, Moldavci te svi koji su zamislili bolji život na dalekom istoku Rusije.

Projekt Židovske domovine u SSSR-u bio je podržan i od američkih židovskih organizacija u kojima je naprimjer,od poznatijih bio i Albert Einstain. S druge strane mnogi analitičari tvrde da je Staljin Židove htio maknuti čim dalje od centra moći odnosno 8000 kilometara od Moskve. Takva teorija pokazuje se kao istinita jer 30-ih su se u SSSR-u dogodili ponovni progoni židova da bi se opet, početkom 50-ih ponovili. No bez obzira na tešku sudbinu židovskog naroda, autonomna oblast na dalekom istoku Rusije postala je činjenica koja opstaje sve do danas bez obzira što postotak židovski stanovnika nikad nije premašio 5 posto. „Ja sam čisti Rus, moja je obitelj pravoslavna ali sa židovima imamo vrlo dobre odnose, a pogotovo ja koji ovdje svakog dana radim" ustvrdio je Anatolij dok je kroz vrata u udrugu ušao prijatelj mu Večeslav.

„Pogledaj Vladislava, rekao bi Rus po imenu ali on je čisti Jevrej!". Vladislav je stao ispod slike židovskih vojnika u drugom svjetskom ratu te rekao. „Ovo je Litvanska divizija u kojoj se kao zapovjedni jezik upotrebljavao Yiddish. Naslikao sam je po narudžbi udruge Freid ali i ostale su mi slike inspirirane temama iz židovske povijesti." Uzdignute je glave rekao Vladislav te nastavio: „Iako se moj narod, kroz povijest susretao s brojnim nedaćama danas bez problema možemo prakticirati svoju religiju i njegovati židovsku kulturu. Ovdje nema antisemitizma, a osjećamo kao da ga nikad nije ni bilo."

Ali povijest, vječita učiteljica i mentorica života pokazuje drugačiju istinu.Ona govori o antisemitizmu i posljedicama koje se naziru i danas. Puno je židova promijenilo vlastita imena i prezimena u Ruska, a svoje su kćeri radije udavali za Ruse nego za Židove. Mnogi su na taj način izgubili dodir s vlastitom kulturom da bi je na kraju u potpunosti zaboravili. Miješanje stanovništva rezultiralo je specifičnim, židovskim naglaskom Ruskog jezika koji je lako primijetiti kod većine stanovnika, a ne samo kod pripadnika židovske skupine.

Grad Birobidžan, sa svojih 90.000 stanovnika danas broji tek nešto više od 3 posto židovske populacije dok su oko 90 posto etnički Rusi. Bez obzira na mali broj Yiddish i dalje, uz Ruski ostaje službenim jezikom cijele regije. Sama oblast, površinom je gotovo veličine Hrvatske i svakako veća od moderne Republike Izrael. „Često nam dolaze gosti iz Izraela pa im, onako u šali kažemo da su samostalni tek 60 godina dok mi postojimo već punih 75". Uz smijeh je dodao Vladislav. Ali tradicija oblasti nije bila dovoljno veliki mamac da privuče veću židovsku populaciju. Dogodilo se upravo suprotno. Krajem 1980-ih i početkom 90-ih enormno veliki broj Židova preselio je u Izrael. U Birobidžan je tada dolazio konzul ne bi li pregledao zahtjeve za vize. „Tih smo dana imali i do 500 zahtjeva dnevno, zamislite 500! Sada se taj broj smanjio i gotovo nitko više ne odlazi za stalno. Čak sam i sam bio u Izraelu ne bi li posjetio prijatelje jer imam ih dolje jako puno" prisjetio se Vladislav. Veze Izraela i Birobidžana postoje dakle već dugi niz godina isto kao i veze Izraela i Rusije same. Svaki peti stanovnik Izraela Ruskih je korijena odnosno, gotovo milijun Ruskih židova trenutno živi u Izraelu.

edan od njih, Aleks preselio je kao dječak, početkom 1990-ih te se i danas savršeno koristi Ruskim jezikom. „Često, kada dođem na aerodrom u Tel Aviv dobijem dojam da sam u Rusiji jer gotovo su svi natpisi, osim na Yiddishu i na Ruskom jeziku. Kad sam bio u vojsci koristili smo Ruski jezik jer u mojoj su jedinici bili samo Rusi." Objasnio je Aleks koji trenutno živi u Sibirskom gradu Irkutsku ali svakako namjerava vratiti se u Izrael. „Imam dvije domovine, Izrael i Rusiju ali o Birobidžanu nemam posebnih, patriotskih osjećaja.

To je samo jedna oblast u Rusiji gdje Židova u stvari i nema tako mnogo." U poslijednjih nekoliko godina trend preseljenja u Izrael pomalo je okrenuo u suprotnom smjeru jer dosta se ljudi vratilo u Rusiju. Aleks kaže da je vrlo teško rezervirati let iz Tel Aviva za Moskvu jer uvijek su sva mjesta popunjena. Dakako, mnogi odlaze u posjet prijateljima ili dolaze jer ih nostalgija pod stare dane vuče nazad, u rodno mjesto no ima i onih koji se, u Izraelu jednostavno nisu prilagodili. „U Izraelu je svakodnevica bitno drugačija nego u Rusiji. Puno je više discipline i nema onog bezrazložnog ljenčarenja. Opet tu je i barijera jezika s kojom su se mnogi susreli jer naravno, ako živiš u Izraelu moraš znati Yiddish." Opisao je realnost Ruskih Židova Aleks te kroz smijeh dodao: „S druge strane ruske psovke već su dobro ukorijenjene u Izraelu i danas ih pomalo koriste svi, a ne samo doseljenici iz Rusije."

Židovska Autonomna Oblast neuspjeli je pokušaju stvaranja židovske domovine na Ruskom dalekom Istoku. Iako je uz Ruski i Yiddish službeni jezik na ulicama glavnog grada Birobidžana ne možete ga čuti. Da Staljinova ideja nije zaživjela dokazuje i vrlo mali postotak židovskog stanovništva isto kao i tendencije preseljenja u Izrael. Međutim, Birobidžan,kao glavni grad Ruskog federalnog subjekta kotira vrlo visoko na ljestvici ekonomskog razvitka. Godine 2004. dodijeljena mu je posebna nagrada, Zlatna Rublja jer regija je trenutno izvor velikog bogatstva.

Nova otkrića nafte i plina u ovaj kraj mame nove investicije isto kao i blizina Kine s kojom raste trgovinska razmjena. Židovska zajednica svakog dana sve više napreduje, gradi i obnavlja se u kvantiteti i kvaliteti. Svakog se dana sve više pažnje posvećuje proučavanju židovskih korijena i podučavanju židovske kulture. U javnim je školama obavezno predavanje na Yiddishu, a postoje i tečajevi tradicionalnih plesova isto kao i festival koji se održava svake godine u ljetnim mjesecima. Na kraju, kada se sve povijesne istine zbroje mogli bi reći da tek danas pripadnici židovske manjine u potpunosti uživaju sva prava koja su im tijekom mnogih godina bila uskraćivana. Danas je sasvim sigurno da će kultura Judaizma u Rusiji opstati sve dok je pojedinaca poput Vladislava, koji su ponosni na svoje židovske korijene isto kao i na svoju, rusku domovinu.

Ovaj i druge sjajne putopise Hrvoja Ivančića možete pratiti na njegovim Facebook stranicama