Praizvedba predstave Bijeli Bubrezi autorice i redateljice Vedrane Klepice održat će se u utorak, 11. travnja u Velikoj dvorani Teatra &TD u 20 sati. Ulaz s pozivnicom.

Reprizna izvedba: 12. travnja, 20 sati

Protagonistkinje Bijelih bubrega kroz kolaž vremenom i mjestom neodređenih dramskih skica govore o autoritarnosti i okrutnosti prirode, obitelji te društveno-ekonomskih uvjeta kojima su žene kroz povijest kontinuirano i grubo podređene. Četiri glavna lika - Hana, Maša, Daša i Anđa - ponekad se bore za svoj prostor slobode i preživljavanja, ponekad ne, ali u oba slučaja završavaju isto - svojim intimnim porazom. Iz njihove perspektive, jedini način konkretnog napretka i emancipacije dolazi transgeneracijski.

"Prilično je nemoguće izbjeći teret rodne i klasne determiniranosti, onog suštinskog što oblikuje naš identitet i životne izbore. To je samo po sebi okrutno, u nekom filozofskom smislu, no kada ta determiniranost postane polje političke manipulacije u društvu koje ne skrbi za potrebe pojednica stvar postaje opasna. Onda ta determiniranost vodi k povijesti izgubljenih sloboda i ugušenih glasova. I za žene i za muškarce" naglasila je autorica i redateljica, Vedrana Klepica.

Naše su bake i prabake zapinjale u različitim odnosima skrbeći se za obitelj i zajednicu. Zbog tih "zapinjanja" često su optuživane da su neuke ili nedovoljno emancipirane. Nisu se izborile za samostalnost i nisu slijedile svoje ekonomske ciljeve. Ipak, prateći ovu dramu, ne možemo ne primijetiti koliko je skrb za druge stavljena u privatnu sferu, i da se gotovo podrazumijeva. Skrb je prepuštena "altruističnim", požrtvovnim ženama koje, kao da u tome malo i uživaju. Skrb je postala neka vrsta privatne (i privatizirane) brige za odnose za koju su odgovorne isključivo žene.

Iako je zamišljeno da se Maša, Daša, Hana i Anđa nalaze na nekakvom pragu (pred)emancipacije koja je u ovom distopijskom okviru za njih beznadno neprohodna, jasno je da ne postoji linearnost u transgresiji kao što je jasno da ne postoji prag ženske emancipacije. Ali zato postoje zakoni koji će se mijenjati, javni prostor koji će se okupirati. To se neće dogoditi istovremeno, niti će ići jedno za drugim. I to nije naše duboko "nesvjesno" o kojem odlučuje apstraktno tijelo. Religijsko, recimo. Nema Zone. To je naše javno, jasno artikulirano, pametno ispregovarano "svjesno", pojasnila je dramaturginja Nataša Antulo

Tekst i režija: Vedrana Klepica

Izvode: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Milica Manojlović, Anđela Ramljak

Scena i kostimi: Zdravka Ivandija Kirigin

Asistentica scenografije: Kasija Vrbanec

Video: Miro Manojlović

Zvuk i svjetlo: Bojan Gagić

Dramaturginja: Nataša Antulov

Suradnica za pokret: Eni Vesović

Asistentica režije: Nina Križan

Hvala: Vedranu Šuvaru i Hrvatskim šumama