Oświęcim. To u stvari nije neki posebno važan grad. To je poljski gradić s nešto više od 10.000 stanovnika koji je njemačka vojska Wehrmacht okupirala 1939. godine, koji je potom anektiran i preimenovan u Auschwitz. No danas svi znaju to ime. Na tom području su nacisti od 1941. godine izgradili najveći njemački logor za istrebljenje, koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau.

Ovdje su do kraja siječnja 1945. godine, prema pouzdanim podacima, ubili najmanje 1,1 milijun ljudi, uglavnom Židova, ali i Roma, Sinta i pripadnika drugih manjina.

Zašto ovdje? Zašto Auschwitz? „Mjesto je odabrano jer se prometno nalazi u središtu Europe pa je deportacijskim vlakovima do njega bilo moguće lako doći", kaže za DW Christoph Heubner, potpredsjednik Međunarodnog komiteta za Auschwitz (IAK).

Računovodstvo smrti

Logistički razlozi. Trebalo je sve obaviti brzo, za velik broj ljudi, bez zastoja. Ubojice su bile stručne u planiranju masovnih ubojstava, u računovodstvu smrti.

Njemačko masovno ubijanje različitih skupina ljudi počelo je već ranije. Ubrzo nakon njemačkog napada na Poljsku početkom 1939. godine u istočnoj Europi su se dogodila brojna masovna strijeljanja. I ta su zlodjela dobro dokumentirana.

Nakon što je Hitlerova Njemačka vojno zauzela velike dijelove Europe, Židovi su trebali biti potpuno zbrisani s lica zemlje. U tu je svrhu 20. siječnja 1942. godine u vili na jezeru Wannsee zapadno od Berlina, tada gostinjskoj kući policije i SS-a, održan „sastanak". Njih petnaest iz nacističkog aparata sastalo se na sat i pol kako bi razjasnili i usavršili organizaciju masovnih deportacija i ubojstava europskih Židova.

Jedan od sudionika, SS-Sturmbandführer Rudolf Lange, prethodnog je dana u blizini Rige dao strijeljati više od 900 Židova i potom otputovao u Berlin.

Tko danas posjeti spomen-obilježje „Kuća konferencije na Wannseeu" i pogleda faksimil jedinog sačuvanog zapisnika tih 90 minuta, ne može nigdje pročitati riječi „ubojstvo" ili „smrt". Govori se samo o „konačnom rješenju" - svi sudionici su znali što to znači. Holokaust.

Planirano je osnivanje brojnih logora za istrebljenje. A od ožujka 1942. godine deportacijski vlakovi iz mnogih dijelova Europe vozili su do mjesta masovnih ubojstava u okupiranoj Poljskoj. Židovski narod trebao je „nestati".

Željeznicom u smrt

Ovaj koncept usmjerava pažnju na još jedan aspekt. Jer Auschwitz je, na kraju krajeva, zapravo započinjao na mnogim željezničkim peronima diljem Njemačke i Europe. Logor za istrebljenje Auschwitz-Birkenau imao je vlastiti željeznički priključak. Zatvorenici su nakon izlaska iz vlakova odvođeni na takozvanu rampu. Odande su mnogi odmah odvođeni u plinske komore i ubijani, dok su drugi najprije korišteni kao radna snaga u logoru.

U nekoliko njemačkih gradova postoje mjesta sjećanja posvećena deportacijama u smrt, primjerice u Kölnu, Stuttgartu, Hamburgu i Wiesbadenu. Vrlo poznat je „Spomenik kolosijek 17" na berlinskoj željezničkoj postaji Grunewald. Ovo mjesto često posjećuju političari i druge službene delegacije iz Izraela. S ove stanice krenulo je oko 35 vlakova sa 17.000 Židova samo za Auschwitz-Birkenau.

Nacisti su u Auschwitz i druge logore željeznicom, u pravilu u stočnim vagonima, transportirali Židove iz mnogih europskih zemalja, uključujući Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Mađarsku, Grčku, kao i s Balkana: iz Hrvatske, Bugarske i Makedonije. 

Preživjela pogon za ubijanje

Anita Lasker-Wallfisch iz Breslaua, koja će u srpnju 2025. godine proslaviti svoj 100. rođendan, kao djevojčica je vlakom dovedena u Auschwitz i zahvaljujući sreći preživjela logor - i zato što je znala svirati violončelo. Bila je potrebna u „djevojačkom orkestru".

U Auschwitzu je boravila od prosinca 1943. do studenog 1944., a potom je prebačena u logor Bergen-Belsen. Na komemoraciji u Bundestagu 2018. godine rekla je: „Ako ne završite odmah po dolasku u plinskoj komori, u Auschwitzu ionako ne preživite dugo - najviše tri mjeseca." Njezino sviranje dalo joj je šansu za preživljavanje.

„Transporti su bili vrlo brojni, i događalo se da krematorij V nije mogao primiti sve ljude koji su dopremljeni", ispričala je Lasker-Wallfisch. „One za koje nisu imali mjesta u plinskim komorama strijeljali su. U mnogim slučajevima ljude su bacali žive u vatru. I to sam vidjela." Auschwitz-Birkenau bio je stroj za ubijanje. S industrijskim pećima.

Naočale i ljudska kosa

Tko danas posjeti spomen-mjesto i muzeje u nekoliko baraka, zanijemi od užasa. Više metara visoke hrpe ljudske kose, naočala, velike vitrine pune proteza ili osobnih stvari. Svjedočanstva masovnih ubojstava.

27. siječnja 1945. godine vojnici Crvene armije stigli su do logora. Christoph Heubner (75), koji je kao dugogodišnji potpredsjednik Odbora za Auschwitz pratio mnoge preživjele, sažeo je njihova svjedočanstva: „To je bio trenutak apsolutnog zastoja. Osloboditelji, mladi vojnici iz Ukrajine, Rusije i drugih tadašnjih republika Sovjetskog Saveza, stajali su pred vratima Auschwitza i nisu mogli vjerovati svojim očima. Vidjeli su već mnogo toga. Ali ne ono što je ovdje stajalo, naime, mrtvace na dvije noge. Tek kad su pogledali lica i oči, shvatili su: ti su kosturi živi.

„Gotovo nezamisliva nehumanost"

Tko je bio zatvorenik u Auschwitzu, zauvijek je nosio broj koji su mu nacisti tetovirali na ruku. Gotovo nezamisliva nehumanost ovoga mjesta mnogima nikada nije dala mira. „Nezamislivi zločini nad nevinim ljudima polako su izlazili na vidjelo. Razmjeri katastrofe bili su neshvatljivi", rekla je Lasker-Wallfisch 2018. godine u Bundestagu.

„To je bilo mjesto državnog organiziranog zločina", rekao je Heubner. „A zločin je bio u tome što je stvoren industrijski aparat za ubijanje ljudi."

Prošla su desetljeća dok u Njemačkoj nije započela šira obrada strahota Auschwitza. Danas žive još samo malobrojni posljednji svjedoci.