Pored svih kontinuiranih, svakodnevnih slikarskih zadataka s motivima figura u pokretu ili pejzaža ili zanimljive igre s kolažima, akademski slikar Duško Šibl u svom londonskom atelijeru, limitiran restrikcijama, okreće se povremeno, ponekad i sebi, svom licu, slikajući ga, prenoseći na platno ili papir raznovrsne emocije.

Kaže, kako to nisu pravi autoportreti, više ga zanima raspoloženje nego sličnost, ali jesu aspekti njega.

Niz autoportreta je izveden u tehnici akrila na platnu i akvarelu.

Slike nose razne naslove, od raspoloženja i osjećanja do klaustrofobije.

Valja istaknuti kako se pred nama ukazuje dnevnik čovjeka, slikarski dnevnik koji bilježi raznolike sitnice, uočene i prepoznate u mijema na samo jednom licu, licu autora.

Mnogobrojnost, naizgled više različitih nego sličnih ili sličnijih fizionomija, govori o širokoj lepezi osjećaja u vremenima kojačovjeku baš nisu tako sklona ili mu nisu sklona kao nekad, negdje, a on ne može učiniti ništa do strpljivo čekati.

Slikar promatra svoje lice u odrazu,uočavajući nagovještaj promjene koja izvire iz njegove duboke unutarnjosti, iz najskrivenijih slojeva, bilježi ga u određenom trenutku.

Složenost različitih raspoloženja u ovom zanimljivom ciklusu Duška Šibla, iskazana kroz nekoliko brzih i jednostavnih poteza ističe slikarevu vještinu i lakoću realizacije.