Dragi sugrađani i svi ostali, zaključila sam da nas četiri i nešto milijuna živimo u državi u kojoj su  "slavni" - oprostite, celebrityji, vrlo čudni likovi.

Sve je počelo s privatnim TV-postajama poput RTL-TV-a, koji je u većinskom njemačkom vlasništvu i Nove TV, u vlasništvu američkog News Corporation. To su prve hrvatske TV-postaje koje su - ako izuzmemo emisije namijenjene tinejdžerima - zaposlile voditeljice koje su punoljetne ako se njihova dob zbroji s brojem godina njihovih mlađih sestara ili braće, no „godine nisu važne" - važni su centimetri. Što duže noge, što tanji struk, lijepa kosa, gomila šminke - i imamo novu voditeljicu. Njezina će slava trajati tri dana, ali imamo je!  

Renata Sopek je „out". Ne znam koliko joj je godina, ali ako ima čak svih dvadeset i pet, smijenit će je 16-godišnjakinje koje u izazovnoj odjeći glume seksi starlete, nadajući se da će od „Kunolovca" doći do karakterne filmske role, ili bar uloge u sapunici. Nikolina Pišek je već posegnula za fotografijama bez odjeće kako bi održala popularnost.

Dotične djevojčice, naime, nisu sposobne govoriti pravilnim hrvatskim jezikom niti izgovoriti desetak stranih imena, a kako stvari stoje, nitko ih tome neće naučiti - jer građanima Hrvatske valjda više nisu potrebni voditelji koji imaju nešto znanja.

Znače li vam išta imena Demi Lovato, Taylor Lautner, Jamie Thomas King ili Kat Von D? To su dječaci i djevojčurci koji su ostvarili uspjeh u američkim tinejdžerskim TV-serijama ili početničkim glazbenim albumima. Nešto mi govori da nitko od njih nije novi Jimi Hendrix, James Dean ili Liz Taylor. Jessica Simpson - kao jedna od žena koje su osvojile Ameriku - je, osim ispraznom ljepotom, publiku stekla svojim izjavama prema kojima George W.Bush ispada Einsteinom u pričuvi, a koje su ili rezultat vješte propagande, ili pak odražavaju njezino stanje svijesti s kojim se domaćice, vječna publika reality showova, mogu poistovjetiti.  

U Hrvatskoj na privatnim televizijama gledamo domaće varijante Jessice Simpson. Na državnoj TV gledamo Sašu Sušeca, sportskoga komentatora koji u emisiji "Studio F1" bez imalo stida nagovara Mladena Jergovića da ga informira o dosadašnjem tijeku sezone Formule 1, jer se on, eto, bavio nogometom pa nije stigao pratiti što se zbiva u sportu kojim se inače bavi. U kasnom dnevniku gledamo i bocu „Jane" koju je voditeljica zaboravila maknuti iz kadra, ni urednica ni kamermani je nisu primijetili te je Todorić dobio besplatnu reklamu.

U Hrvatskoj su Snježana Mehun i Vlatka Pokos osobe o kojima se piše - o prvoj valjda zato jer ima novac nepoznatog porijekla, a o drugoj zbog braka sa starijim poduzetnikom, koji je i sam stekao novac na prilično sumnjiv način; Hrvatska je država čiji je sustav vrijednosti takav da se ne treba čuditi činjenici da su Ante i Simona Gotovac, koji nisu niti naročito lijepi, a kamoli pametni, bračni par koji u životu nije napravio apsolutno ništa, postali slavnim Hrvatima. Osobno sam oboje uživo prvi i, nadam se, jedini i zadnji put vidjela u jedinoj epizodi "Farme" koju sam uspjela odgledati. 

No, vidim da će se i dalje mijenjati žene, plesat će se i pjevati sa zvijezdama, zaboravljat će se stihovi, ljudi će se za novac podvrgavati "Trenutku istine" koji daleko lošije od Jerryja Springera, jednog od najodurnijih likova svih američkih televizija, vodi negdašnja filmska "stručnjakinja" Jasna Nanut, da ne nabrajam... Zašto bismo onda odbacivali naše drage Gotovčeve? Kako stvari stoje, još malo pa ćemo ih moći proglasiti Glembayevima 21. stoljeća. Netko ipak mora biti uzor romana koji još nije napisan. A mogućih je autora puno.

Poput Glembayevih, i Gotovčevi su građani Zagreba, ali i cijele Hrvatske.