Afrička unija još od 2012. sanja o „najvećoj zoni slobodne trgovine na čitavom svijetu" koji bi trebao obuhvaćati čitav „Crni kontinent". Doduše, taj superlativ bi trebalo uzeti s oprezom: ako se zbroji BDP baš svih zemalja Afrike (oko 3,4 bilijuna dolara), on je još uvijek manji nego samo Njemačke (3,6 bilijuna dolara 2017.) I što se broja stanovnika tiče, u čitavoj Africi živi manje ljudi (1,2 milijarde) nego u jednoj Kini. Ali u jednom bi to bila „najveća": po broju članica. I u njihovoj volji za taj projekt se i čini da leži najveći problem.

Jedva da koja zemlja toga kontinenta osporava potrebu takvog sporazuma: nema malo slučajeva kad je zemljama Afrike jednostavnije trgovati s Europom, osobito kad je riječ o bivšem kolonijalnom vladaru, s kojima su u pravilu ostali u nekom obliku trgovačkog sporazuma. Ali međusobno - i kad se to onda još poveže sa starim boljkama Afrike kao što su korupcija i samovolja birokracije, ali i loše prometnice i infrastruktura, razmjena već i sa susjednom zemljom se često čini nemogućom misijom.

Jedino to je budućnost

Potencijal je golem, a zemlje Afrike ljuto trebaju projekte koji će i njihovom stanovništvu otvoriti put u barem nekakvo blagostanje i gospodarsku sigurnost. Zanimanja za ulaganja već ima, kaže nam povjerenik za trgovinu i industriju Afričke unije, Albert Muchanga: „Tako otvaramo priliku za velike investicije u Africi. Već nam sad dolaze ljudi Afrike iz dijaspore koji žele uložiti svoj novac." I Muchanga ponavlja: samo tako će i mladi Afrike na tom kontinentu imati svoju budućnost. „To će našoj djeci otvoriti mnoge prilike za posao."

Nakon mnogo godina pregovora, u ožujku 2018. u Kigaliju u Ruandi su 44 zemlje Afrike potpisalo Sporazum o slobodnoj trgovini kontinenta Afrike (African Continental Free Trade Agreement, AfCFTA). Da bi on uopće stupio na snagu treba ga ratificirati barem polovica od tolikog broja zemalja potpisnica, dakle njih 22. Ali nakon gotovo godinu dana od potpisa, to je učinilo tek 17 država Afrike.

Formalno, zapravo samo njih devet: Gana, Kenija, Ruanda, Niger, Čad, Gvineja, Uganda, Obala Bjelokosti i Esvatini (donedavno Svazi, enklava u Južnoafričkoj Republici). U samoj Južnoafričkoj Republici, baš kao i Sijera Leoneu, Maliju, Namibiji, Senegalu, Kongu, Togou i Mauretaniji je postupak ratifikacije u tijeku ili je već čak prihvaćen pred tamošnjim parlamentima.

Strah od Kine

Ipak, u nekim zemljama vlada oprez pred takvim sporazumom i među njima je i jedna od najvažnijih gospodarskih sila Afrike, Nigerija. „U Nigeriji su zabrinuti da bi proizvodi iz trećih zemalja kao što je Kina tako mogli preplaviti njihovo tržište, maskirani kao proizvodi iz neke druge zemlje Afrike. O tome je bilo riječi i u tekstu sporazuma: ako se mogu identificirati takvi proizvodi, mogu se isključiti s tržišta", objašnjava nam Jamie Macleod iz African Trade Policy Centre.

Nije sporno kako Kina doista agresivno nastupa i na tržište Afrike, gladna sirovina kojima raspolaže Afrika. Kina masovno gradi i infrastrukturu i nudi svoju robu, ali kad je riječ o međusobnoj konkurenciji između zemalja Afrike, ta opasnost jedva da je realna. Povrh toga, ovaj stručnjak za trgovinu Afrike nam tumači kako čak i taj sporazum ne jamči baš posve slobodnu trgovinu: „Ako se porastom uvoza pojavi opasnost za domaću industriju koja bi im mogla nanijeti štetu, države se mogu pozvati na odrednicu koja im omogućava povećati carinu na te proizvode." Ali on ne vjeruje da je to realna opcija: potražnja je velika, a proizvodni kapaciteti praktično svih zemalja Afrike su još uvijek previše maleni da bi bili prijetnja nekoj drugoj zemlji.

Kada se konkretno radi o Nigeriji, Macleod nas podsjeća i kako su tamo ubrzo izbori i kako se i tamo sporazum AfCFTA koristi u predizborne svrhe kako bi se birače uvjerilo da se „zastupaju samo njihovi interesi". Ali baš kada je riječ o razmjerno gospodarski snažnim zemljama Afrike kao što je Nigerija, njezin interes jest pristupiti takvoj zoni slobodne trgovine.

Kad počinje budućnost?

Već 10. i 11. veljače se opet održao sastanak zemalja Afričke unije i Albert Muchanga je uvjeren kako će već do tada „imati minimalni broj potpisa koji nam je potreban da ovaj plan provedemo u život. Mi smo na pravom putu", kaže nam povjerenik za trgovinu i industriju AU, makar nam ne želi reći kojih još pet zemalja imaju namjeru ratificirati sporazum u ovih par dana. Kaže kako tako „ne želi vršiti pritisak" na te zemlje.

Povjerenik Afričke unije isto tako priznaje kako će zapravo tek prihvaćanjem sporazuma i stvaranjem slobodne trgovačke zone preko čitavog kontinenta i početi pravi izazovi. „To je kao u životu: kad svladate neku prepreku, stojite pred sljedećom. Sad je naš najveći izazov uvjerenje mnogih ljudi kako nećemo uspjeti u našem projektu." Africi se i previše puta najavljivala velika budućnost, ali realnost u previše zemalja još uvijek izgleda sasvim drugačije.

Muchanga vjeruje u taj projekt i vjeruje kako će tek njime i Afrika dobiti drugo značenje u svijetu: „Snaga koju mi pokazujemo u inozemstvu odraz je naše unutrašnje snage. Kad onda gospodarstvo Afrike bude raslo, onda će imati i veći utjecaj na čitav svijet."

Ako do ovog ponedjeljka ipak bude bilo 22 zemlje Afrike koje će prihvatiti zonu slobodne trgovine čitavog kontinenta, on bi već u ožujku mogao početi djelovati. Onda bi se moglo i pokazati koje potencijale Afrika doista ima.