Italija nam je susjedna zemlja, više ili manje prijateljska na službenoj razini, no u svakodnevnom životu sigurno jedna od onih u koje najčešće putujemo, pa nije zgorega znati neke sitnice...

Kako naručiti kavu?

Naručivanje kave, kada je posrijedi veća grupa gostiju u nekom kafiću za barmena je obično pravi izazov jer gotovo svi imaju svoju inačicu omiljenog napitka. Dobar barmen jednako će dobro znati pripremiti "caffe lungo" - dugu kavu, "caffe ristretto" - kratku kavu, "caffe coretto" - kavu s likerom, "caffe macchiato" - kavu s malo toplog pjenušavog mlijeka, "caffe marocchino" - vrstu cappuccina koji se poslužuje u maloj staklenoj šalici i posut je kakaovim prahom (napitak je karakterističan za područje oko Milana), "caffe salentino" - kavu sa 6 do 7 kockica leda i bademovim mlijekom koja se poslužuje u staklenoj šalici, "caffe con panna" - kavu sa šlagom, "caffe doppio" - 'duplu' kavu, "caffe schiumato" - kavu s mliječnom pjenicom koja se pravi pod parom i poslužuje u staklenoj šalici...

Izbor je uistinu velik, a treba voditi računa i o tomu u kakvoj se šalici ili čaši kava poslužuje zbog brzine kojom se hladi. Ako barmenu naručite samo "kavu", koja nota bene postoji, nemojte se iznenaditi ako on pristojno pričeka dok mu ne precizno ne objasnite kakvu točno kavu želite.

Mickey, Donald i Benito

Na razočaranje jezičnih čistunaca Talijani u svoje razgovore rado ubacuju anglicizme. No nije oduvijek tako. Fašistički vođa Benito Mussolini nastojao je 'očistiti' talijanski jezik od tuđica, a nametnuo je i talijanizaciju prezimena i toponima. Išao je toliko daleko da je od 1940. zabranio sve strane termine u talijanskom jeziku.

Tako su Benny Goodman i Louis Armstrong postali Beniamino Buonuomo i Luigi Bracccioforte, no nakon poraza talijanskih fašista 'vratila su se' njihova originalna imena. Sendviči su još uvijek "tramezzini", a Talijani su vjerojatno jedini na svijetu koji nikada nisu koristili originalna imena Disneyevih junaka Mickeya i Donalda. Oni su i danas u Italiji poznati kao Topolino i Paperino.

Proslava Nove godine

Proslava Nove godine u Italiji je vrlo slična svim ostalim proslavama u svijetu s pjenušcem, konfetima i sa sve više petardi kako se približavate jugu zemlje. No talijanski običaj nalaže ulazak u novu godinu razbijanjem nekoga starog predmeta, najčešće keramičkog posuđa.

Nepisano je pravilo i da u novu godinu, kako biste bili što sretniji u ljubavi, uđete u crvenome donjem rublju. Ne zna se precizno potječe li običaj iz antičkog Rima ili je povezan s kineskim naslijeđem. Nedugo nakon Božića izlozi trgovina prepuni su donjeg rublja i čipke u crvenoj boji. A 1. siječnja obvezno treba konzumirati juhu od leće s 'buncekom' da bi predstojeća godina bila puna novca.

Praznovjerje i igre na sreću

U zemlji s puno praznovjernih gdje i obrazovani ljudi ne prolaze ispod ljestava ili izbjegavaju nastaviti kretanje ako im put presiječe crna mačka, sudionici u igrama na sreću prakticiraju nepogrešivu tehniku kako bi odredili koje će brojeve zaigrati - takozvanu "smorfiju" ili numerologiju koja se temelji na sanjarici.

Naziv "smorfia" navodno potječe od imena Morfeja, boga snova u staroj Grčkoj, a najpoznatija je napolitanska "smorfia". U svakoj "smorfiji" određena riječ, predmet, događaj ili osoba označavaju jedan ili više brojeva. Riječ je o prilično preciznom kodu koji daje različite brojeve, ovisno o vrsti sporta ili igri na sreću.

Jeste li sanjali cvijeće, grudi, crkvu, lovca, glazbu, strah ili šešir? Svakome pojmu pridružuje se broj od 1 do 90. Internetska stranica Lottomatica donosi posebne smjernice, samo se morate odlučiti za klasičnu ili napolitansku "smorfiju" i otkriti svoje snove pa će vam stranica predložiti i brojke.

Klišeji teško umiru

Da, Talijani gestikuliraju..., često i puno gestikuliraju rukama i na taj se način vrlo dobro sporazumijevaju. Neverbalnu kodiranu komunikaciju rukama doveli su do savršenstva.

Jedan od klišeja je da Talijani gotovo svakodnevno konzumiraju tjesteninu. Tjestenina je na talijansko tlo stigla iz Mezopotamije i Kine. Isprva se jela bez ikakvih dodataka, no nakon što je u 16. stoljeću iz Južne Amerike stigao umak od rajčica Talijani su od tijesta s umakom stvorili rapsodiju okusa. Po podacima Udruge za industriju talijanske tjestenine i slatkiša, godišnje po osobi prosječno konzumira 26 kilograma tjestenine.

Kada je posrijedi pizza, Talijane su pretekli Amerikanci, koji godišnje po osobi konzumiraju 13 kilograma ovog jela u odnosu na 7,3 kilograma, koliko pojede prosječni Talijan.

U slučaju sladoleda apsolutni su prvaci Novozelanđani koji godišnje prosječno po osobi pojedu 27 litara te slastice u odnosu na 12 u Italiji.