"Homo sapiens je napisao nova pravila igre", kaže Yuval Noah Harari^[1], prije svega smjestivši čovjeka u središte svog živog svijeta. Iako se antropocenom uglavnom naziva razdoblje čovjekovog značajnijeg djelovanja na geološki razvoj Zemlje^[2], ontološki je antropocen prisutan od prvih ljudskih civilizacija. Jedna od najvažnijih promjena koju donosi antropocen je u odnosu čovjeka prema ostalim živim bićima. Noa Geras u svojim radovima raslojava različite odnose čovjeka prema životinjama, a pozivajući se na suvremene eko feminističke prakse (svjesne kritike o esencijalizmu) problematizira i odnos čovjeka prema drugim ljudima.

Izložbom Zvijeri umjetnica smješta u dijalog čovjeka s neljudskim životinjama skrećući pozornost na potrebu za otvorenom komunikacijom i stvaranjem jedinstvene suvremene homeostaze.

Odmah s ulaza publiku dočekuje Zvijer: trometarska skulptura obješena je naopako, glave spuštene gotovo do poda. Zvijer izaziva strahopoštovanje svojom veličinom i istovremeno biva sasvim ranjiva: otkrivenog vrata, sputana i krhka. Univerzalnost minimalističkog tijela reprezentacija je životinjskog svijeta, a njezin neugodan, neprirodan položaj evidentno je posljedica ljudskog djelovanja. Umjetnica na taj način postavlja osnovu za propitivanje dalekosežnosti specizma no otvara mogućnost dijaloga o načinima na koji se utjecaj specizma može smanjiti ili eliminirati. Podsjeća na smrtnost svih živih bića.

Visceralnim performansom umjetnica apostrofira problematiku: sveobuhvatnost opserviranih disbalansa proizlazi iz neodvojive ljudske prirode - one zvijerske, animalne - od koje čovjek toliko često bježi. Ne birajući sredstva za bijeg od animalnog pretvara se u zvijer: proždire ne-ljudsko i bez razmišljanja uzima, uništava. Uvučen u perpetuiranu destrukciju ni ne opaža vlastitu propast.

Poigravajući se kontrastima umjetnica poentira relevantne točke u poimanju odnosa čovjeka i prirode uz prisutno osvješćivanje potrebe za povratkom čovjeka prirodi. Tako je na dugom, grubo obrađenom metalnom stolu nježna tekstura platnenih, pojednostavljenih životinjskih glava. Iako su same za sebe krhke, smještene u grupu one postaju protuteža hladnoći metala. Sama forma glave na prvi pogled podsjeća na kazališnu masku, međutim ona u svojoj jednostavnosti postaje simbol i otvara pitanje: što je to i životinjsko i ljudsko? Prostor okružuju vizualni podsjetnici na krhkost života: svijetlim akvarelima kontrapunktirani su motivi zbijenih organskih formi koje podsjećaju na trupla. U njima se odražava premisa izložbe: poticanje na dijalog o naslijednim i društveno konstruiranim odnosima između ljudi i ne ljudskih životinja. Umjetnica radovima evocira animističke prakse u kojima jaz između ljudi i životinja ne postoji, već se za opstanak nužan balans postiže kontinuiranim razgovorom svih uključenih u suživotu.

Iako nas povijest i filozofija uče o potrebi za jasnim razgraničenjem čovjeka od životinja neupitna je uronjenost ljudskog roda u simbiotičke ekosustave prirode. Donna Harraway opisuje tu međuovisnost pojmom simpoetika naglašavajući kako sva živa bića (Critters of Terra) u svoj svojoj različitosti i potrebi za razbijanjem kategorija specizma opstaju zahvaljujući preplitanju znanja, misli, priča i želja.^[3] Noa Geras na vizualno pročišćen i snažan način utjelovljuje simopoetiku: kao punokrvni sudionici života na Zemlji u svom djelovanju težimo zajedničkom rekonstituiranju prostora kao sigurnog mjesta ispunjenog jednako validnim različitostima. (predgovor, Maja Pavlinić)

Biografija

Noa Geras je umjetnica koja istražuje odnos između uma, prirode i tehnologije. Svojim radom promišlja identitet i oblike nasilja, prema manjinama, prirodi i životinjama, dok ih ugrađuje u povijesne narative i svoju osobnu povijest. Rođena je 1996. u Jeruzalemu, a odrasla je u Zagrebu. Studirala je slikarstvo i kiparstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji, Italija, a magistrirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i magistrirala računalne umjetnosti na Goldsmithsu, Sveučilište u Londonu.