InterRail je karta kojom su se još od sedamdesetih mladima otvorila vrata za mnoge zemlje i gradove Europe. Ovoj inicijativi koja je pokrenuta povodom 50. obljetnice Udruge nacionalnih željeznica UIC su se od samog početka 1972. pridružile i tadašnje Jugoslavenske željeznice, tako da su i mnogi mladi iz naših krajeva krenuli na takav put.

A on je osobito tih dana bio poseban izazov - i za mlade i za njihove roditelje koji su se pitali hoće li će ikada više vidjeti svog sina ili kćerku. Gotovo uvijek je ipak sve završilo uglavnom sretno, a teško da je itko ikada zaboravio to putovanje. Evo nekih iskustava:

Stephan Stickelmann

Na moje prvo putovanje InterRailom s dva prijatelja krenuo sam u ljetu 1976. Htjeli smo posjetiti naše prijatelje u Malagi. U Španjolskoj je tada još bilo mnogo linija sa samo jednim voznim trakom gdje se morao čekati vlak iz suprotnog smjera. Sjećam se da smo kroz prozor vlaka, mislim da je to bilo u blizini Alcazara de San Juana kod Madrida, vidjeli šefa stanice i strojovođu našeg vlaka kako postavljaju kamping-stol pored lokomotive i mirno piju vino.

Sjećam se i da su se u španjolskim vlakovima tada još mogla otvoriti vrata vagona i za vrijeme vožnje. To je bilo bolje od svakog klima-uređaja: sjedili smo na stepenici vagona i na suncu u vožnji uživali u krajoliku. Vlakovi su jedva išli pedesetak kilometara na sat, španjolski kondukter nas je samo jednom upozorio da budemo oprezni, ali su nas inače puštali na miru.

Moja druga i posljednja tura je bila 1978. Tada su se Njemačke željeznice sjetile da i mi Nijemci moramo na području Njemačke platiti pola cijene vozne karte te trase, tako da smo pokušali što prije napustiti područje Njemačke. Ali problem je bio da smo mi - bilo nas je četiri momka i jedna djevojka - htjeli u Grčku, u Patras. Logično bi bilo ići skroz kroz Njemačku do Austrije, ali to je bilo preskupo. Zato smo prvo krenuli prema Parizu, od njega prema Baselu i onda do Venecije. Od tamo je polazio vlak za Atenu - kretao je u ponedjeljak uvečer, a stizao bi u srijedu ujutro.

Posebno se sjećam kako smo putovali od Pariza do Basela jer smo morali stajati na hodniku: bila je nedjelja uvečer i vlak je bio prepun francuskih vojnika koji su se vraćali u vojarnu sa slobodnog vikenda. Tamo sam otkrio da se može spavati i stojećke, naslonjen na prozor. Nije lako, ali je moguće.

Sjećam se i jedne slatke plavokose Šveđanke u vlaku od Venecije do Grčke. Popušili smo zajedno bezbroj cigareta do Atene i provodili smo vrijeme igrajući mlin, ali na moju golemu sramotu, zaboravio sam kako se zvala.

Per Sander

U osamdesetima sam tri ili četiri puta putovao InterRailom. To je tada činilo mnogo mladih i sretali smo se po svim hostelima za mlade u Europi. Tada je to bilo otprilike kao današnjim turistima s naprtnjačom koji putuju kroz Aziju.

Kao Šveđanin zapravo sam prije tog putovanja samo dva puta bio u "pravoj" Europi, tako da sam silno htio vidjeti sve europske metropole i znamenitosti. Ljeti su vlakovi bili prepuni nas, "interrailaša". Mnogi su putovali po noći kako bi uštedjeli novac za prenoćište u hostelu. Umjesto toga bismo zalegli na pod vagona, sjećam se jednog prijatelja koji se uspio skvrčiti na pod vagonskog zahoda.

Taktika je bila u vagonu brzo tražiti slobodan odjeljak. Ako je bilo sreće, onda brzo zatvoriti vrata i povući zavjese. Nakon toga ste se mogli raširiti, upaliti muziku i piti vino ili pivo. Imali smo sa sobom jedan ghettoblaster i dvadesetak kazeta s miksevima, redoslijeda pjesama se još uvijek sjećam.

Jedna od najljepših uspomena mi je kako smo sjedili na plaži u Španjolskoj obasjani mjesečevom svjetlošću. Čuli smo kako ribari na svom čamcu na pučini puštaju pjesme Bob Marleya. Jedne druge noći smo dospjeli na zabavu u jednoj okupiranoj kući u Berlinu u četvrti Kreuzberg. Od tamo nas je jedna djevojka odvela u golemu vilu u bogatoj četvrti grada i tamo smo se igrali s liječničkim instrumentima, otac te djevojke je bio liječnik. Sjećam se da smo si međusobno mjerili volumen pluća i puhali u cjevčicu. Sve u svemu, odlično smo se zabavljali.

Godinu dana kasnije sam na takvom putovanju dospio u jedan restoran u Perpiganu, u Francuskoj. Tamo nas je posluživala jedna prekrasna djevojka. Nakon jela, kad se naše društvo spremalo na odlazak, pristupio sam joj i pitao sam je hoće li se udati za mene. Rekla je da neće, ali smo proveli veselu noć s njom i njezinim prijateljicama.

Na sreću, imao sam samo malo neugodnih iskustava. Tada smo, u doba prije eura, putovali opremljeni Traveler-čekovima, kreditne kartice nismo mogli dobiti jer smo bili previše mladi. Na žalost, u Bruxellesu sam moje čekove sakrio pod jastukom u hostelu, ali nakon što smo se vratili s doručka, čekova više nije bilo. Na sreću sam imao kartu i putovnicu sa sobom i kad smo došli u Pariz sam nazvao roditelje iz jedne govornice na Champs-Elyseesu i molio ih da mi pošalju novac. Dva dana kasnije sam doista dobio nove čekove u uredu Thomasa Cooka, ali sav novac koji sam zaradio tog ljeta morao sam odmah vratiti roditeljima.

U Parizu su mi ukrali i foto-aparat mog brata, ali sve u svemu, mislim da i takva iskustva spadaju u sve to. Sve je to dio života. Imam dojam da su mi baš ta putovanja pomogla bolje razumjeti život i odrasti. Istovremeno je tu bilo mnogo veselja i upoznao sam ljude iz čitave Europe.

Kersten Knipp

Ljeto 1985. je bilo prekrasno. Rado bih bio na put krenuo s djevojkom, ali tada je nisam imao. Tako sam na put krenuo sam i umjesto djevojke sam uzeo sa sobom knjige. U Avignonu sam kupio svoju prvu knjigu na francuskom, Le Horla Guya de Maupassanta. Tu se radi o nadnaravnim silama što zapravo nije bio baš moj ukus. Ali francuski jezik me začarao i na moje zaprepaštenje, skoro sam sve razumio.

Maupassanta sam čitao u Orangeu, Arlesu na Pont du Gardu. Zvuk tog danas pomalo zastarjelog francuskog pod velebnim akvaduktom, ta potpuna simbioza prirode i kulture, ljepota riječi prožete krajolikom: sve zajedno je to u meni stvorilo utisak koji nikada neću zaboraviti, kao izmjenična slika vječitog juga. Po zimi je InterRail naravno bio potpuno nezanimljiv.

Tako se to putovanje za mene pretvorilo u obrazovni put i čak je bez ikakvog ljudskog društva ispalo izuzetno romantično. Prije svega sam se zaljubio u romanske jezike tako da sam kasnije to i studirao, a danas i radim s tim jezikom. To je postala veza koja je potrajala čitav život, zadovoljavajuća u svakom pogledu. Hvala Francuskoj, hvala InterRailu.

Kada vi krećete?

„Otkrijte Europu" je inicijativa Europske komisije koja će ovog ljeta podijeliti 15 tisuća besplatnih karata za InterRail. Ovog lipnja svi Europljani koji imaju 18 godina mogu se natjecati za jednu od tih karata preko Europskog portala za mlade (Želite li ovog ljeta putovati InterRailom - Europski portal za mlade). Doduše, kandidate čeka rješavanje malog kviza, ali to vjerojatno neće biti veća prepreka da se možda ovog ljeta krene na put po Europi.