Zbog čega se klasična glazba univerzalno smatra ugodnijom i zašto se u njoj više uživa nego u tipičnim instant pop hitovima? Najnoviji dokazi sugeriraju da glazba koja se uhu čini složenijom, ali je mozak lakše dešifrira - na primjer, kompozicije klasične glazbe - jednostavno ima pozitivniji utjecaj na čovjeka.

U nedavno objavljenom istraživanju čiji su detalji predstavljeni u časopisu BMC Research Notes objašnjava se kako ljudi najviše cijene glazbu koja sadrži određene predloške ili uzorke koji zvuče kompleksno, ali ih mozak s lakoćom pojednostavljuje i pamti. Ova „informacijska kompresija", prema riječima glavnog istraživača Nichoalsa Hudsona, slična je kompresiji kod glazbenog računalnog softvera koji smanjuje veličinu audio datoteka preko identificiranja određenih uzoraka i izbacivanja nepotrebnih i suvišnih podataka.

Hudson, biolog koji radi u znanstveno-istraživačkoj organizaciji Australian Commonwealth Scientific and Industrial Research Organization, koristio je posebne računalne glazbeno-kompresijske programe  kako bi imitirao način na koji mozak 'zgušnjava' audio informacije, sve s ciljem da izanalizira određene glazbene dionice koje su u ranijim istraživanjima (iz 2009. godine) upotrebljavali drugi istraživački timovi - u tim istraživanjima mjerilo se na koji način i do koje razine 26 volontera uživa u različitim glazbenim žanrovima poput klasike, jazza, popa, folka, elektronike, rocka, punka, techna i tanga.

Među pjesmama koje je Hudson koristio našao se pop hit „I Should Be So Lucky" pjevačice Kylie Minogue - ta se pjesma mogla komprimirati do 69,5 posto izvorne veličine; techno uradak Andyja Vana „Theme from Bubbleman" komprimirana je do 68,5 posto originalne veličine; „White Wedding" Billyja Idola na 57,5 posto; Beethovenova 3. simfonija na 40,6 posto.

Usporedivši kompresijske stope s podatcima o uživanju u glazbi iz 2009. godine, Hudson je zaključio da pjesme s najvećim kompresijskom stopom predstavljaju pjesme koje ljudi najviše vole i u kojima najviše uživaju. Njegova je teorija da visoka kompresijska svojstva glazbenog uratka potiču užitak jer sofisticirana glazba sadrži uzorke koji nisu odmah uočljivi ušima poput onih iz pop pjesmuljaka - mozak mora malo više raditi da bi ih dešifrirao.

Međutim, zašto bi mozak više uživao u glazbi zbog koje, da bi ju komprimirao, mora više raditi? Odgovor je da um voli vježbati svoj mišić. Prirodni je zakon da osoba više uživa kad postigne nešto što je puno teže za postići. Jednostavne melodije su u tom smislu degradirajuće i brzo postaju dosadne. Ova se logika može primijeniti gotovo na svaki životni aspekt - od sporta, igara, karijere...

Glazbene datoteke nasumičnog bijelog šuma mogle su se komprimirati samo do 86 posto ukupne veličine i zato ih ni mozak nije mogao zgusnuti, stoji u rezultatima istraživanja. Baš poput lako komprimirajućih zvučnih datoteka tako su i one previše teške za komprimirati brzo postajale dosadne.

Drugim riječima, ako je glazba prejednostavna uhu ili previše komplicirana mozgu nije dolazilo do kompresijskog napretka pa time nije dolazilo ni do uživanja u glazbi. Zašto je onda, na primjer, Beethovenova 3. Simfonija, bezvremenska? Ne samo zbog svoje percipirane ljepote  već i zbog razine moguće kompresije. Hudson vjeruje da je to primjenjivo na sve glazbene žanrove.