Kada je u veljači zatvorena tzv. "Balkanska ruta" u Europskoj uniji su još postojale i kritike tog poteza. Problem se ne može riješiti ogradama i žicom, čulo se tada. Ne smiju se zaboraviti humanitarne vrijednosti Europe i zaštita izbjeglica. Prošlo je više od pola godine od tada, ali tih riječi se malo tko sjeća. Europa je pokušala organizirati pošten prihvat i raspodjelu izbjeglica - i grandiozno propala u tom pokušaju.

Sada se radi samo o izolaciji

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk u međuvremenu jasno izjavljuje da Balkanska ruta mora zauvijek ostati zatvorena. On se proteklih mjeseci sve više približavao stavovima istočnoeuropskih šefova vlada, uključujući i stavove koji se tiču budućnosti EU-a. On bi se trebao zapitati u čije ime govori ako se sve više približava tvrdolinijašima. Desničarske stranke, poput PIS-a u Poljskoj, Nacionalne fronte u Francuskoj ili AfD-a u Njemačkoj, još nisu preuzele vlast u cijeloj Europi. Ipak, dobiva se dojam da one sve više diktiraju političku diskusiju i način izražavanja političara.

Jezik postaje sve oštriji

Međutim, Tusk predstavlja samo djelić onoga što se događa u EU-u: sve granice srama su pale kada se povede riječ o izbjeglicama. Baš kao što Europa samo nijemo promatra kišu bombi koja pada po Alepu i nitko ne podiže svoj glas, tako joj je i svejedno za sudbinu izbjeglica iz tog grada i drugih kriznih regija. EU je jedinstven u tome da izbjeglice drži dalje od svojih granica. Cilj je da se od Europe napravi tvrđava i bitno je samo osiguranje vanjskih granica. Čak je i Angela Merkel, koja je još prošle godine slavljena kao spasiteljica i humanistica, šutke prihvatila tu promjenu.

Izvještaji o dramatičnim sudbinama izbjeglica su postali nepopularni. Nitko ne želi znati što je to natjeralo u bijeg oko 300 Egipćana koji su se prije dva dana utopili u moru nakon prevrtanja njihovog broda. Postoje šokirajući izvještaji o nasilnom djelovanju krijumčarskih bandi, koje prisiljavaju mlade na bijeg put Europe. Koga to zanima? Stotine djece se utopilo ove godine, ali nitko ne zna njihova imena. Njihovu priču više nema tko ispričati.

Bez obzira na različite razloge za bijeg, Europa na patnje izbjeglica koje stižu s juga odgovara samo pojačavanjem graničnih patrola. Nije moderno gledati na te ljude kao na humanitarni izazov. U roku godinu dana oni su postali brojevi i statistika koja nikoga emocionalno ne pogađa. Političari na taj način pristaju da ih nose vjetrovi desnih ekstremista. Jezik političara je postao oštriji, siroviji i ne moramo slušati samo Viktora Orbana da bi to čuli. Političko djelovanje slijedi ideju bezosjećajnosti. Europa je izdala temeljne vrijednosti, vrijednosti koje su ju nekada činile posebnom. I jedva da itko to primjećuje. A to nije dobra osnova za novi početak EU-a o kojem se toliko razgovara ovih mjeseci.