Mogao bih zaposliti 12 ljudi s prosječnom neto plaćom od 760 eura. Ti bi ljudi trebali biti visoko stručni, ali bi radili u ugodnom uredu, osam sati dnevno, bez rada vikendom. Zaposlio bih ih potpuno legalno i plaćao poreze te sve doprinose na plaću, kako zakon zahtjeva od mene. Ako bi posao išao dobro, zaposlio bih još ljudi. Ali ne pada mi na pamet.

Isto tako, nikad ne bih zaposlio ženu.

I to iz vrlo jednostavnog razloga: žene rađaju djecu. Ja nemam pravo pitati koliko djece planira imati. Čak i da imam, ona bi vjerojatno lagala ili se naknadno predomislila.

I nemojte me krivo shvatiti, nemam nikakvih problema s činjenicom da žene prekidaju karijeru i imaju djecu. Na kraju krajeva, tako sam i ja rođen, a tako je rođeno i moje dijete.

Svejedno, ne želim zaposliti ženu. Zašto? Zbog činjenice da će otići na porodiljni dopust koji traje tri godine, a ja joj ne smijem dati otkaz. Ukoliko želi dvoje djece, dopust traje čak šest godina.

Naravno, posao ne može čekati, zbog čega je moram zaposliti nekog drugog da radi što je ona radila. Osim što joj ne smijem dati otkaz za vrijeme dopusta, ne smijem ju otpustiti niti kad se vrati. Stoga moram otpustiti onoga tko ju je zamjenjivao cijelo to vrijeme, bez obzira na to je li ta osoba možda i bolje od te žene.

Isto tako, zakon me obvezuje da toj ženi povisim plaću na razinu kao da je radila sve te godine kod mene. I ne zaboravimo, dužan sam joj dati sve dane godišnjeg odmora koje je nakupila tijekom tih šest godina. To znači da na raspolaganju ima puna četiri mjeseca plaćenog godišnjeg odmora nakon što se vrati na posao.

Da ne zaboravim, nikad ne bih zaposlio niti starije od 50 godina.

Da se razumijemo, nemam problema s iskusnim profesionalcima. Nažalost, svi oni stariji od 50 ulaze u tzv. zaštićenu dob. Zapošljavajući takvu osobu, upadam u istu zamku kao kad zaposlim ženu. Zakon mi zabranjuje da otpustim osobu zaštićene dobi, bez obzira na to kako radi svoj posao.

Ukoliko bi takva osoba loše radila, morao bih zaposliti drugu koja će raditi posao umjesto nje. U takvoj bi situaciji imao dvoje ljudi na punoj plaći, čija bi produktivnost bila ravna onoj jedne osobe.

Zapravo, kad bolje razmislim, ne želim zaposliti niti muškarce u dobi od 25 do 50 godina.

To je vrlo riskantna skupina. Država mi ne dozvoljava da ih otpustim svojevoljno, čak ni kad ih više ne mogu plaćati ili kad nisam zadovoljan njima. Ako to učinim, tužit će me i postoji sasvim dobra šansa da izgubim.

Napravio sam računicu i ona izgleda ovako. Rekli smo da vam dajem plaću od 760 eura, jelda? Koristeći se posljednjim podacima tvrtke Nettober, vi zapravo mene koštate puno više od tog iznosa. Više nego duplo. Da budemo precizni, koštate me 1572 eura. Državi od tog iznosa pripada 812 eura, što je 106 posto vaše neto plaće.

Postotak koji država uzima na vašu bruto plaću mogao bi biti i manji, ali samo ukoliko vam smanjim i neto plaću.

Ali ja to ne želim.

760 eura je donja granica s kojom možete u ovoj zemlji živjeti pristojno, a meni ne pada na pamet da vi radite za sitniš i zbog toga budete depresivni i uništite si život, kompaniju ili čak mene. Stoga jednostavno ne želim platiti radnika manje od ove svote.

Isto tako, uzimam u obzir da 35-godišnji radnik ima pravo na 25 dana godišnjeg odmora, što znači da ja moram naći osobu koja će vas zamijeniti na mjesec dana svake godine. To znači da na svakih dvanaest radnika ja moram zaposliti trinaestog, samo kako bih pokrio godišnje odmore ove dvanaestorice.

Ali dobro, država potiče male i hrabre poduzetnike, zar ne?

Na kraju krajeva, poduzetnik treba poduzimati rizične poteze i nadati se najboljem. Uzmimo da pokrećem svoj posao i trebam početni kapital. Prodajem stan svojih roditelja i selim se u podstanare, a ovih 90 tisuća eura koje sam dobio prodajom moje su ulaganje u posao.

Krećem u nove pobjede i ne dam da me neuspjeh obeshrabri.

Od samog početka odlučujem kako će moja tvrtka nuditi vrhunsku uslugu, a istovremeno svojim radnicima osigurati dobre radne uvjete i plaću. Zapošljavam ovih već spomenutih 13 ljudi, što sveukupno sa mnom čini tvrtku od 14 zaposlenih.

Zakupljujem prostor od 158 četvornih metara i uređujem ga za potrebe ureda. To će me koštati 10 eura najma po kvadratu, te 3,5 eura po kvadratu komunalnih troškova, što znači da izdvajam 2133 eura mjesečno samo na najam.

Ovako izgledaju moji mjesečni troškovi:

Ured: €2133

Plaće: 13 x €1572 = €20,436

Ostali troškovi (marketing, računovodstvo): €3,058

Ukupno: €25,627

Poprilično zastrašujuće, zar ne?

Ovo je iznos koji moram plaćati svaki mjesec, bez obzira na poslovne rezultate, dobre i loše mjesece, sezonu godišnjih odmora i blagdansko vrijeme.

Računam da moja kompanija prosječno ne može prodati i naplatiti više od 1000 radnih sati mjesečno, i to ako se stvarno potrudimo. Uzimajući to u obzir, minimalna cijena sata moje tvrtke mora biti oko 25 eura, i to samo kako bih pokrio troškove.

Naravno, pokrivanje troškova nije dovoljno, budući da moram nešto i zaraditi. Ipak, tržište je u lošem stanju, a i ja nisam pohlepan, stoga se odlučujem povisiti tu cijenu za tek 20 posto, što dovodi sat tvrtke na 30 eura. Kad se tom iznosu priroda PDV, moj sat za klijente košta 37 eura.

Od tih 37 eura, 7 odmah i bez pitanja ide državi, a 30 ostaje tvrtki. Uz 1000 radnih sati mjesečno, tvrtka na ovaj način zarađuje 30.000 eura svakog mjeseca.

Kad od tog iznosa oduzmemo troškove, ostaje mi 4373 eura profita. Sebi isplaćujem bruto plaću od 3144 eura, od čega mi ostaje 1521 euro, što je duplo više nego zarađuju moji radnici.

Tvrtki ostaje 1229 eura profita, ali i to je prije poreza. Moram platiti još 122 eura korporativnog poreza te lokalni prirez u iznosi 2 posto ukupnog prihoda tvrtke, što je 600 eura. To znači da moja tvrtka na kraju mjeseca ima 507 eura na računu.

Dobro, reći ćete, ali sebi si isplatio 1521 euro plaće.

To je točno, ali ne zaboravite da sam prodao stan i da moram plaćati najamninu za stan u kojem živim, što nije manje od 300 eura mjesečno. 1221 euro mjesečno za više od 12 sati rada dnevno, koliko redovito provodim u svojoj tvrtki (i vikendima), vrlo je skroman iznos iz kojeg je vrlo teško uštedjeti značajniju količinu novaca.

Kad platim hranu i režije, ne ostaje mi više od 900 ušteđenih eura mjesečno. To znači da će mi za povrat početne investicije od 90.000 eura trebati 100 mjeseci, što je gotovo devet godina. Devet godina asketskog života i odricanja, kako bih nakon svega konačno mogao živjeti kao prosječni Europljanin.

Naravno, ukoliko se ne razbolim ili ne svijet ne uzdrma još teža kriza.

Eto, nadam se da sad razumijete zašto vam nikad neću dati posao.

Ovaj je tekst prijevod engleskog prijevoda originalnog posta na mađarskom „Tőlem ezért nem kapsz munkát", kojega je bloger Jakab Andor na svom blogu napisao 27. srpnja 2011. Blog je uzburkao medijsku scenu u susjednoj državi i dobio više od 90.000 lajkova na Facebooku. Post je oštra kritika nevjerojatno rigidnog mađarskog sustava zapošljavanja, poduzetništva i poreznih propisa. Nažalost, iako je izazvao nezapamćenu buru, ništa se u sve ovo vrijeme nije promijenilo, a ta je zemlja, uz našu, glavni kandidat za ulazak u recesiju, kako predviđaju relevantne svjetske financijske institucije. Iako su naše dvije zemlje u nekim stvarima različite, mnoge se stvari iz ovog teksta mogu preslikati i na našu situaciju u Hrvatskoj.