"Gospodine Watson, dođite ovamo, želim razgovarati s Vama." Tim je riječima Alexander Graham Bell revolucionirao komunikaciju. Bile su to prve riječi koje su razumljivo prenesene na daljinu - prvi telefonski poziv. 14. veljače 1876. Bell je podnio zahtjev za patent za svoj izum, signalizirajući uspon govorne komunikacije kao primarnog načina na koji ljudi ostaju povezani.

Komunikacija u stvarnom vremenu i na daljinu zapanjila je one koji su je prvi put iskusili. "Divan izum", napisao je Wichita City Eagle, list iz Kansasa, 1877. godine. Opisao je publiku koja je počela burno pljeskati nakon što je vidjela demonstraciju telefona.

Promjena preferencija

Iako bi trebalo još nekoliko desetljeća da telefon uđe u svakodnevni život, danas je pozivanje nekoga jednostavnije nego ikad. Mobilni telefoni omogućili su razgovor dok hodamo ulicom, vozimo ili čak koristimo kupaonicu - čini se da gotovo da nema ograničenja kada i gdje možemo uputiti telefonski poziv. Ipak, za mnoge to više nije glavna komunikacijska opcija kakva je nekad bila.

Od e-maila do jednostavnog SMS-a, aplikacija za razmjenu poruka i platformi društvenih medija, metode komunikacije su se umnožile, a čini se da se komunikacijske preferencije mijenjaju, pri čemu se sve više preferiraju tekstualne poruke i slanje poruka.

Prema međunarodnom istraživanju instituta YouGov provedenom u prosincu 2023., SMS ili tekstualne poruke najpopularnije su metode osobne komunikacije, a 40% ih je navelo kao svoj prvi izbor. Pozivi na mobitel bili su drugi, s 29%, a pozivi na fiksni telefon čine tek 3% komunikacije.

Čini se da se ove preferencije dijele duž generacijskih linija, pri čemu se mlađi ljudi udaljavaju od telefona kao prvog komunikacijskog izbora. Isto istraživanje pokazalo je najveću preferenciju za tekstualne poruke među ispitanicima u dobi od 18 do 24 godine i najveću preferenciju za telefonske pozive, i mobilne i fiksne, među ispitanicima u dobi od 55 i više godina.

"Tiha generacija"

Zbog sklonosti pisanim porukama, generacija Z (a ponekad i milenijalci) dobila je naziv "tiha generacija" („The mute generation").

"Rekla bih da su to prvenstveno mladi ljudi koji su se navikli na to da se većina naše komunikacije odvija putem tekstualnih ili audio poruka", objašnjava Lea Utz, i sama milenijalka. Voditeljica je njemačkog podcasta "Telephobia" u kojem pomaže ljudima svih dobnih skupina da obavljaju posebno teške i emocionalne telefonske pozive.

Mladi ljudi su odrasli s - i navikli su se na - druge načine komunikacije. Navikli su razmišljati o izboru riječi i emojija, brisati ili uređivati ​​poruke koje su već poslali i održavati kontrolu nad time kada čitaju ili čak primaju poruku od nekog drugog. "Oni koji su odrasli s ovom vrstom komunikacije vjerojatno su je internalizirali potpuno drugačije od starijih ljudi", rekla je za DW.

Za mlade, spontano pozivanje nekoga može se činiti čak i nepristojnim, sebičnim zahtjevom za vremenom primatelja poziva. Možda je to razlog zašto je britansko istraživanje Uswitcha iz travnja 2024. pokazalo da 68% osoba u dobi od 18 do 34 godine preferira unaprijed dogovorene pozive.

„Ako pošaljete tekstualnu poruku, to daje osjećaj: 'Možete odgovoriti kad god vam odgovara, ne želim vas uznemiravati, možda trenutno niste baš dostupni'", kaže Utz.

Neugodan telefonski poziv?

Međutim, čak i ako su starije osobe sklonije telefoniranju, mogu osjećati i nelagodu i oklijevanje oko telefonskog poziva. Amit Kumar je docent marketinga te psiholoških i neuroloških znanosti na Sveučilištu Delaware koji je proučavao očekivanja ljudi u vezi s glasovnim pozivima i kako se ta očekivanja uspoređuju sa stvarnim ishodima. U više studija otkrio je da ljudi očekuju da će glasovni pozivi biti neugodniji od tekstualne komunikacije i da se to uvjerenje očito zadržava kroz generacije.

„Dokazi koje imamo upućuju na to da nije bilo značajnih razlika na temelju dobi sudionika", rekao je za DW. Stari ili mladi, ljudi misle da će telefonsko pozivanje biti neugodno iskustvo. No, kaže da je potrebno više studija koje se posebno usredotočuju na dob.

Kumar, međutim, ističe da što više iskustva imate u nečemu, to će vaša očekivanja biti točnija.

„Ako ljudi više pokušavaju [telefonirati], veća je vjerojatnost da će biti točni kada je u pitanju predviđanje neugodnosti. Ali problem je u tome što ako ne pokušaju, ne mogu učiti."

A kada pogrešna očekivanja potraju, to nas može natjerati da šaljemo poruke umjesto da se javljamo na telefon, objašnjava.

Molim te, javi se!

Osim straha od telefoniranja i neugodnosti, ljudi, uključujući mlade, i dalje žele biti obaviješteni o određenim stvarima putem telefonskog poziva. Istraživanje USwitcha pokazalo je da bi se 53% ispitanika u dobi od 18 do 24 godine uvrijedilo ako ne bi dobili telefonski poziv za sretne ili važne prigode, poput zaruka ili rođenja djeteta. Ali teške teme mogu biti i one o kojima bi ljudi radije razgovarali telefonom nego putem SMS-a - nakon što uspiju prevladati svoje rezerve prema biranju broja.

Utzovi protagonisti zovu i pričaju o vrlo intimnim i osobnim stvarima, od suočavanja s nasilnikom iz djetinjstva do razgovora s davno izgubljenim članovima obitelji i povezivanja s vozačem koji je uzrokovao ozbiljnu nesreću. „Mislim da je pozivatelju obično jasno da se o tome ne može razgovarati u [tekstualnom] chatu, na primjer", kaže o temama svojih protagonista.

Za Utz, telefonski poziv je "idealna točka" koja nudi emocionalnu povezanost uz sigurnost distance. "To je vrlo osobna veza, ali istovremeno nije toliko emocionalno zahtjevna kao susret uživo."

A ako je povezanost ono što se želi, telefonski poziv ima mnogo toga za ponuditi. "Otkrili smo da su ljudi zapravo formirali znatno jače veze kada su komunicirali telefonom" nego putem tekstualnog medija, kaže Kumar, pozivajući se na svoja brojna istraživanja.

A ta očekivanja neugodnosti? Pogrešna. Ljudi zapravo ne doživljavaju telefonske pozive kao ništa neugodnije od tekstualne komunikacije. "I stoga su ti strahovi samo pomalo izmišljeni. Mislimo da će biti pomalo čudno razgovarati s nekim telefonom", objasnio je.

"Kada stvarno komuniciraju s nekim koristeći svoj glas, osjećaju se povezanije", dodaje. Zanimljivo je da su Kumarove studije pokazale da video-pozivi ne vode do jačih veza od glasovnih poziva. Čini se da je povezujuća snaga i dalje prije svega u glasu.