Nekim ljudima je prirodan oblik izražavanja, drugima, naročito onima s dvije lijeve noge, ples predstavlja ili noćnu moru ili nešto što se samo promatra. Međutim, odgovor na pitanje zašto uopće plešemo - i zašto neki ljudi bolje plešu od drugih - možemo dobiti ako pogledamo evoluciju. U istraživanju čiji su rezultati detaljno pojašnjeni u časopisu za genetiku američkog PLS-a ('Public Library of Science') iz 2006. govori se da je sposobnost plesanja u davnim vremenima bila povezana sa sposobnošću preživljavanja. U tom se istraživanju konkretno navodi da je ples našim precima bio sredstvo povezivanja i komuniciranja, naročito u teškim životnim periodima. Kao rezultat toga, znanstvenici vjeruju da su rani ljudi koji su imali bolju koordinaciju i ritmičnost sigurno imali i određene evolucijske prednosti. Istraživači su analizirali DNK skupine plesača i neplesača i otkrili da prvi dijele dva gena povezana s predispozicijom da postanu dobri društveni komunikatori. Kao dodatak tome, plesači su imali i višu razinu serotonina koji poboljšava raspoloženje kod ljudi kao i kod laboratorijskih miševa.

Prvi ljudi su možda plesali kako bi privukli partnera. Novija istraživanja sugeriraju da su bebe rođene za ples i da imaju sposobnost plesanja na određeni ritam već s 5 mjeseci. Znanstveni svijet i dalje ne zna zašto točno ljudi imaju tu urođenu sposobnost. Uostalom, nije svatko ni rođen s njom u istoj mjeri, a dodatni dokaz za to može se naći u simetriji tijela - naime, plesači su simetrični dok su oni malo manje vični plesu manje i simetrični (potvrdu ovih tvrdnji moguće je pronaći i u prosinačkom izdanju časopisa Nature iz 2005. godine). Srećom za neke, ples danas više nije bitan čimbenik za preživljavanje, osim ako ne sudjelujete u Plesu sa zvijezdama.