Gospodarstvo Venezuele je na koljenima: u zemlji s najvećim rezervama nafte na svijetu više od 80 posto ljudi živi u siromaštvu, mnogi gladuju, državni zdravstveni sustav je kolabirao. Prije svega siromašni pate zbog toga i sve glasnije govore o krivcima. "Ranije smo mogli jesti što smo htjeli, danas nema više ništa. Maduro je rekao da ima dovoljno, ali to je laž! Gubi se, Maduro!", kaže jedna žena.

Predsjednik države Nicolas Maduro odbacuje svaku krivicu od sebe, razloge za kolaps gospodarstva u Venezueli ne vidi u svojoj politici, već smatra da su oni u inozemstvu: "Zahtijevamo okončanje ekonomske, financijske i trgovinske blokade. To je prva stvar potrebna za dugoročni gospodarski oporavak."

Venezuela je oduvijek bila ovisna o nafti. Godinama je Hugo Chavez, Madurov prethodnik na predsjedničkoj dužnosti i mentor, socijalne programe financirao iz tada ogromnih zarada od nafte i zahvaljujući tome drastično reducirao siromaštvo u zemlji. Osim toga, on je podržavao prijateljske zemlje poput Kube i Bolivije. To je sve dobro funkcioniralo jer su cijene nafte rasle. No nakon Chavezove smrti 2013. godine cijena nafte je drastično pala. Kao rezultat toga su zaduženost države i nezaposlenost dostigle rekordnu visinu, gospodarstvo je u usporedbi sa Chavezovim vremenom palo za dvije trećine. Tome međutim nije krivac samo pad cijena nafte. Ekonomisti poput Luisa Oliverosa smatraju da je stalno politiziranje državne naftne kompanije PDVSA imalo fatalne posljedice: "2017. godine je cijelo vodstvo PDVSA-a otpušteno i zamijenjeno vojnim osobama. Oni nemaju pojma o biznisu. U narednih šest mjeseci se profit od nafte smanjio za još jednu trećinu. To ilustrira kolaps", kaže ovaj ekonomist.

Oficiri umjesto menadžera

PDVSA je u lošem stanju. Danas ta nekadašnja „zlatna koka" zarađuje samo maksimalno trećinu onoga što je zarađivala prije 20 godina. Poboljšanje nije na pomolu. Milijarde su nestale zbog korupcije, transportni sustavi su zbog nedostatka investicija propali. A tu su i druge ekonomske odluke iz Chavezove ere. S obrazloženjem da bogati zarađuju novac u inozemstvu i da poduzeća pokušavaju sabotirati socijalistički projekt, Cahvez je uveo kontrolu tečaja valute i počeo nacionalizirati tvrtke - u industriji čelika, cementa, telekomunikacijama, u građevinskom sektoru. Već 2010. godine je ekonomist Elio Ohep upozoravao na sljedeće: "Privatni sektor nema više poticaja za ulaganje. Ili ovaj sektor prodaje svoju imovinu državi ili ona biva firmama oduzeta. No država kao poduzeće nije učinkovita. Sposobni ljudi su otišli jer nisu bili na istoj liniji s bolivijskom revolucijom i mnogi koji su nakon toga tamo odlučivali su korumpirani."

Maduro je od 2013. godine proširio svoj utjecaj na vojsku. Danas aktualni i bivši časnici upravljaju desecima državnih poduzeća i stotinama privatnih. Na izostanak prihoda zbog pada cijena nafte on nije reagirao mjerama štednje već svježim novcem iz središnje banke. Maduro je pokušao pobijediti hiperinflaciju koja je uslijedila tako što je domaćoj valuti, koja je bila jako oslabljena, jednostavno oduzeo pet nula. To još za vrijeme Chaveza nije funkcioniralo, podsjeća ekonomist Victor Alvarez: "2008. je vlada već jednom prekrižila tri nule. Efekt je brzo nestao jer su državni izdaci ostali ekstremno visoki i središnja banka je jednostavno ponovo tiskala novac kako bi zakrpala rupe u proračunu." 

Pri tome je Hugo Chavez nekoć postavio kao cilj jačanje gospodarstva i smanjenje ovisnosti o izvozu nafte i uvozu hrane. No upravo to se nije dogodilo, upozoravao je još 2014. godine ekonomist Ricardo Arias: "Problem je Venezuele to što naftno bogatstvo nije uložila u vlastiti razvoj gospodarstva. Mi i dalje živimo skoro isključivo od uvoza. I tako kolaps cijena nafte donosi Venezueli ogromne probleme, pogotovo zato što nema deviznih rezervi."

Nije prvi put da venecuelanskom gospodarstvu prijeti kolaps. Prije točno 30 godina, krajem veljače 1989. godine, u Venezueli je došlo do ustanka siromašnih. Pad cijena nafte i korupcijski skandali su tadašnje tržišno gospodarstvo doveli na rub kolapsa i doveli do snažnog porasta inflacije i nezaposlenosti. Ustanak koji je nazvan Caracazo, a koji je brutalno ugušen, je oglasio kraj desetljeća vladavine dvostranačke demokracije i udario temelje za uspon jednog novog političara. Njegovo ime je bilo: Hugo Chavez.