Politička i opća javnost opravdano je, povodom pomilovanja danih od predsjednice Republike, digla medijsku prašinu propitujući transparentnost pojedinih pomilovanja, odnosno kriterije i motivaciju za njihovo donošenje mada se slažemo s ocjenom da se s moralnopolitičkog aspekta radi o problematičnim odlukama, naglašavamo kako je prilikom upućivanja zahtjeva za javnom objavom dokumenata i obrazloženja vezanih uz sporna pomilovanja zanemarena suština, odnosno ustavnopravna neprihvatljivost same institucije pomilovanja kao takve.

Od predsjednice Republike te Komisije za pomilovanja zatražena su objašnjenja "radi zaštite javnog morala i sprječavanja da se institut pomilovanja pretvori u sivu zonu kaznene rehabilitacije rođaka, kumova i donatora", zanemarujući činjenicu da institut pomilovanja već jest, jer drugo ne može niti biti, "siva zona kaznene rehabilitacije rođaka, kumova i donatora" ­ dok u pravnom sustavu taj arhaični, srednjovjekovni institut bude postojao, postojat će i spomenuta siva zona, jer suština instituta predsjedničkog pomilovanja predstavlja premještanje odlučivanja o jednom za društvo važnom kaznenopravnom pitanju iz domene u kojoj se o njemu jedino može meritorno i transparentno odlučivati, iz domene pravosuđa, u domenu izvršne vlasti, "politike", koja je po prirodi stvari podložnija netransparentnosti, pa i nepotizmu.

Predsjednik Republike vezan je uz političke strukture putem kojih je došao na vlast pa je, posljedično, znatno podložniji utjecaju od neovisnih pravosudnih tijela, piše Dalibor Vidović za Monitor, a cijeli tekst možete pročitati OVDJE