Što je ljepše nego imati banku koja će tiskati novac? Nekad su i „obične" banke tiskale vlastite vjerodajnice, ponegdje se to čini i danas. Ali to stvara i veliku zbrku i kuknjavu ako baš ta banka propadne - a to se itekako događalo. Zato danas u pravilu samo jedna banka u državi tiska novac.

Naravno da je to lijepa zadaća: tako se može određivati koliko će novca biti, određenim instrumentima može „poskupiti" ili „pojeftiniti" novac, odnosno pozajmice. Sve su to stvari gdje će svaki političar rado imati svoje prste u tome.

Jer ako se kamate spuste neposredno pred izbore, svjež novac će potaći gospodarstvo. Više novca će značiti i da će kamate pasti, a bit će novca i za državne izdatke, za umirovljenike, učitelje i sve koji su na državnim jaslama. Kasnije će možda biti glavobolja, ali građani će u međuvremenu staviti križić pored prave stranke. Što je ljepše od toga?

Ali ta glavobolja može biti i mnogo gora od toga: na primjer kad se tiska novac kako bi se naručivali tenkovi i ratni brodovi kao što su to činili nacisti, vjerujući da će pljačkom osvojenih zemalja platiti taj dug. Ili kad se novac tiska jednostavno zato da bi se platilo sve što se hoće - ili što se mora, kao što se to sad vidi i u Venezueli ili što smo nedavno vidjeli u Zimbabveu.

Cijene lete nebu pod oblake

U Turskoj to nije otišlo tako daleko, ali u načelu je to isti problem. Novac se tiska, ali ne samo da se možda ima više novaca, nego taj novac mnogo manje vrijedi. Zadaća središnje banke jest da u takvom slučaju „poskupi" novac - povisi kamatu i to bi vjerojatno u dobroj mjeri zaustavio pad vrijednosti lire. Ali to ne želi Erdogan jer se boji da bi to zakočilo rast gospodarstva.

„U Turskoj se baca kroz prozor upravo načelo stabilnosti cijena", smatra ekonomist Volker Wierland sa sveučilišta u Frankfurtu. „Erdogan pokušava i dalje poticati gospodarstvo, ali to vodi većoj inflaciji i vrijednost lire pada."

Načelo neovisnosti

Takva iskustva su dovela do načela da središnje banke redovito budu neovisne od vlade - čak i u slučajevima kada su one funkcionirale, makar su bile dijelom vlade. Na primjer, Bank of England je tek na pritisak Europske unije potpuno izdvojena iz britanskog ministarstva financija, ali ne može se uvijek i posvuda na svijetu računati tek na savjesnost službenika banke koja tiska novac.

Europska središnja banka je rezultat tog procesa i na njenoj neovisnosti je ustrajala prije svega Njemačka. Njena zadaća je stabilnost cijena, makar se „stabilnost" tu u pravilu shvaća kao lagana inflacija: pad vrijednosti do 2% potiče investicije i potrošnju, ali u tim granicama nema straha da bi se ona mogla oteti kontroli i pretvoriti se u hiperinflaciju.

Nitko nije sa drugog svijeta

Sve je to teorija, jer i središnja banka ne može biti baš potpuno neovisna. Ona ne može tek ustrajati na svojim načelima bez obzira da li to onda uništavalo gospodarstvo i rast. I sa druge strane, znači li neovisnost i da je „neovisna" od demokratskog nadzora onoga što čini? Za profesora Wielanda to nije problem - sve dok središnja banka čini ono što joj je naložio parlament.

Čini li to i Europska središnja banka? U to nipošto nisu svi uvjereni. Kritičari tvrde da ESB trenutno „na mala vrata" financira države tako da masovno otkupljuje državne obveznice. Teoretski, to je tek dug - ali zbog tog otkupa su i kamate mnogo niže nego što bi bile na slobodnom tržištu, to je bio i smisao kad se krenulo s tim programom u prvom redu zbog Grčke, Španjolske i Portugala, ali sad i drugi, osobito Italija ovisi o tom otkupu.

No predsjednik ESB Mario Draghi uporno ponavlja: zadaća koju njegova banka ima jest stabilnost cijena. Inflacija je i dalje ispod 2% - što je onda loše u tom otkupu državnih obveznica? No kritičari nisu uvjereni da je to model koji još dugo može potrajati -  i što će se dogoditi kad ipak jednom presahne taj izvor novca za vlade država zone eura.