Ishodišta nisu mogla biti različitija: obje strane su već 70 godina u teškom neprijateljstvu. Jedna je komunistička, druga kapitalistička; jedna siromašna, druga imućna; jedna ima autoritarnu vlast, druga je za mnoge simbol slobode i demokracije. Jedna bi htjela biti nuklearna sila po svaku cijenu, druga ima najveći arsenal atomskog oružja na svijetu.

To što su se dva protivnika sastala da razgovaraju prije svega ima unutarnjopolitičke razloge. Mladi Kim hoće demonstrirati svojim sljedbenicima da „kapitalističkog krvnog neprijatelja" može prinuditi na direktan razgovor oči u oči. Svojom rizičnom strategijom eskalacije mladi političar je uspio omekšati „jastrebove" u stranci i vojsci i proširiti svoju moć.

Donald Trump trenutno ima sasvim drukčije probleme. Prvog dana sastanka Kim-Trump, bivši odvjetnik američkog predsjednika Michael Cohen govorio je u Kongresu o Traumpovim poslovnim vezama s Rusijom. Istražitelj za Rusiju Robert Mueller će ovog mjeseca podnijeti završni izvještaj u kojem bi trebalo biti riješeno i pitanje je li Trumpa moguće ucjenjivati zbog Rusije i je li on pravio opstrukciju rada pravosudnih organa. S obzirom na tu prijetnju, jedan vanjskopolitički uspjeh bi mu bar nešto značio.

Ne može se bez susjeda

Trump će sastanak s neprijateljem i pored toga prodavati kao „veličanstven susret". No, ni poslije drugog dvojnog summita nije jasno rade li Sjeverna Koreja i SAD ozbiljno na mirovnom ugovoru. Kim je preko svoje državne propagande već javio da SAD stoji pred ekonomskim kolapsom, da bi Sjeverna Koreja na vojnom polju bacila Washington na koljena, i da bi veliki vođa Kim Jong Un čitav svijet izveo na put trajnog mira.

A to ne ide bez susjeda. Južna Koreja, Japan i Kina, sve su to zemlje koje imaju vlastite sigurnosnopolitičke interese. Regionalna sila Kina ne želi jaku nazočnost SAD-a pred svojim pragom i intenzivno se naoružava, na primjer u Južnokineskom moru. Destabilizacija režima u Pjongjangu mogućim vojnim udarom SAD-a dovela bi do masovnog zbjega - u Kinu. A to Kina želi spriječiti.Sve to nema veze s biti nuklearnog konflikta na Korejskom poluotoku. Denuklearizacija - koju bi trebalo detaljno razraditi ugovorima - jest ono što je najvažnije, ako bi azijsko-pacifički prostor ikada trebao dobiti čvrstu sigurnosnu arhitekturu.

Saveznici SAD-a, Južna Koreja i Japan, pak hoće imati jamstva da Sjeverna Koreja zaista smanjuje svoj nuklearni arsenal i da je prestala raditi na proizvodnji interkontinentalnih raketa. Građani više ne žele doživjeti zavijanje sirena u Seoulu ili Tokiju samo zato što Sjeverna Koreja ispaljuje neku raketu - koja bi mogla nositi i nuklearnu bojnu glavu.

Dobra poruka sastanka Kim-Trump je da postoji želja za dogovorom i da je direktna eskalacija bar spriječena ili ublažena. Ali, važna poruka glasi: simbolična politika nije dovoljna. Kao sljedeći korak bi zemlje regije, prije svega Južna Koreja, Japan i Kina, morale sjesti za stol s SAD-om i Sjevernom Korejom, kako bi svi zajedno našli moguća rješenja za denuklearizaciju. Samo tako se može postaviti temelj za trajni mir u toj regiji.