Javno ispitivanje organizirano je zbog enormnih zarada u razdoblju podivljalih cijena nafte. Njihova osobna bogatstva rastu zbog famoznih ‘kompenzacija’, koje su doduše, tek jedan, ali najmasniji dio njihovih prihoda. Radilo se o čelnicima kompanija BP America, Shell Oil, Chevron, Exxon Mobile i ConocoPhillips.

Zanimljivi su bili odgovori na pitanja senatora: ‘Koliko ste zaradili protekle godine?’. Neki su odgovarali: ‘Ne sjećam se.’. Demokratski senator iz Wermonta Patrick Leahy se zainatio pa je dobrano ispreskakao Johna Lowea, izvršnog podpredsjednika ConocoPhillips Companyja.

Saslušanje na Capitol Hillu se zaoštrilo kada mu je nestašni Leahy počeo postavljati pitanja o milijunima, pa dokle ide.

- Prošle ste godine zaradili tri milijuna dolara?
- Da - odgovorio je podpredsjednik.
- Četiri?
- Da.
- Pet milijuna?
- Ne sjećam se - zaključio je poslovni čovjek u naponu snage.
- I ja bih želio zaraditi toliko milijuna pa da nemam pojma koliko imam novca - poput nekog spadala je dometnuo Leahy.

J. Stephen Simon, čelnik Exxon Mobilea, nije se ‘cifrao’. Bio je daleko iskreniji i priznao je da njegova zarada iznosi 12,5 milijuna dolara godišnje. To je doista prava sitnica kada se zna da je ista kompanija 2007. ostvarila prihod od 40 milijardi dolara, i to u vrijeme kada cijena barela nafte iznosi 130 USD. Štoviše, prihod Exxona je povećan četiri puta u posljednjih pet godina.

- Lijepo - sarkastično je predbacio senator Leahy, dodavši kako se ‘to događa u vrijeme kada se ljudi više ne mogu voziti na posao jer plaćaju preskup benzin’.

Za usporedbu s nama, koji smo razmjerno više oštećeni golemim porastom cijena goriva, ali su nam ovakva saslušanja još uvijek u sferi nemogućeg - prosječna cijena litre goriva u bogatim Sjedinjenim Državama trenutačno iznosi 4,4 kune za litru bezolovnog, te 5,1 kuna za litru dizel goriva. Svi znamo da u Hrvatskoj plaćamo dvostruko više.

Bilo je to već drugo svjedočenje krupnih naftaša pred Kongresom ove godine. Kada su ispitani prvi put, prije samo 40-ak dana, cijena barela nafte bila je tek bijednih 98 dolara. Najvjerojatnije je to tek bila predstava, kojom su političari nastojali isposlovati glasove sve nezadovoljnijih birača. No to nas ne bi trebalo odviše zabrinjavati, jer demokracija i jest ustrojena da funkcionira na taj način. Možda je to bila tek kap u moru koja bi u budućnosti mogla pridonijeti pooštrenim zakonskim i poreznim okvirima za pretjerane osobne zarade.

Koji mjesec ranije, također je ispitan i Angelo Mozillo, čelni čovjek Countrywide Financial Corporationa. Prije ispitivanja poslao je jednome kongresniku e-mail u kojem opravdava svoje bogaćenje na neobičan način. ‘U ovom razdoblju moga života, ne radi se o osobnome bogaćenju, nego o priznavanju mojih dostignuća. Nalazimo se pod ogromnim pritiskom lijevog antiposlovnog tiska i ljubomornih sindikalnih lidera’, ustanovio je nesretni Mozillo, kojem očito u životu nije lako.

‘Hajka na direktore’ već se dulje vrijeme diže u dobrom dijelu zemalja ‘stare’ Europske unije, u kojima su pretjerana zarada i razmetanje materijalnim dobrima oduvijek bili karakteristika nezrelosti i lošeg odgoja. Najavljeno je da će sve zemlje Europske unije morati podnositi nadležnim tijelima izvještaje o tome koje fiskalne i eventualno zakonske mjere, poduzimaju da bi suzbile prekomjerno korporacijsko nagrađivanje.

Nizozemci su također pokrenuli javnu raspravu o pretjeranim zaradama vodećih ljudi korporacija. Ministar financija Wouter Bos najavljuje kraj mastodontskim menadžerskim otpremninama, koje čak ne podliježu ni plaćanju poreza. Repertoar ovakvih isplata je širok: od bonusa svih vrsta, preko dionica pa sve do čistog ‘keša’. Nagrade pljušte kod otpuštanja, odlazaka u mirovine, te premještaja na druga radna mjesta. Apsurd je u tome što mnogi bivaju nagrađivani i kod evidentnih poslovnih neuspjeha, a slučajevi zamamnih isplata javnost najviše iritiraju, ako u isto vrijeme tvrtka nagrađenog menadžera otpusti dio zaposlenih ili pokaže slabe poslovne rezultate.

Očito je da fraza ‘socijalna jednakost’ blijedi čak i u uvijek balansiranim, solidarnim društvima poput onih Beneluksa i Skandinavije, što je očiti dokaz da pohlepa poprima alarmantne razmjere. Stoga Wouter Bos namjerava uvesti povećane poreze na visoke otpremnine, čija bi se stopa kretala do 30 posto.

Za biznismene ne vrijedi pravilo ‘ja na čelu, vojska za mnom’. To može biti prekinuto samo ozbiljnom demokratskom akcijom.

Kao što to obično biva, poslovnjaci su se razgnjevili pa prijete čistom političkom demagogijom. ‘Nizozemska će postati manje konkurentna, prijeti nam bijeg investitora, past će nam međunarodni ugled, preselit ćemo sjedišta tvrtki u druge zemlje…’, najavljuju nesretni bogataši. Dok menadžeri planduju, vlasti u mnogim zemljama traže od radnika vječna odricanja.

Slične se stvari istovremeno događaju u nas, gdje smo umjesto negdašnjeg fetiša društvenog vlasništva postavili privatno vlasništvo na pijedestal i pokušali usvojiti princip tržišnog fundamentalizma. O ovom posljednjem terminu o kojem ovih dana u našim dnevnim novinama govori George Soros, čovjek koji je u jednom danu u stanju obrnuti milijarde dolara, rasprava u našoj javnosti još uvijek je praktično nemoguća.

Kako bilo, pomalo raste svijest o tome da je pretjerano bogaćenje jednostavno bezobrazna pojava u vrijeme kad većina ljudi ne živi baš najbolje. Pogotovo je to potpuno nemoralno u tvrtkama koje istovremeno otpuštaju velike kontigente zaposlenika. Takve nepravde rastaču tkivo društva, vode u maligne podjele i propagiraju cinizam kao opću pojavu. Pogotovo je ugrožen pojam odgovornosti, bez kojeg više ne možemo govoriti o ozbiljnom razvoju.

Za mnoge biznismene ne vrijedi klasično vojno pravilo ‘ja na čelu, vojska za mnom’, pa takvo stanje može biti prekinuto samo ozbiljnom demokratskom akcijom.