Ide li i vama na živce ovaj svijet u kojem živimo? Ljudima više ne možeš dijeliti ni bonove za trgovinu (koja je u tvom vlasništvu) umjesto mjesečne plaće, a se pritom svi ne uzrujaju i počnu te nazivati raznoraznim nemaštovitim pogrdnim imenima ili govoriti o sprezi države i kriminala. Zašto je uostalom ikoga briga kako je tko zaradio svoj prvi milijun? I što koga smeta ako netko odluči potrošiti gradski novac da uredi rivu ispred svog hotela? Naravno, to se ljute samo oni koji nemaju svoj hotel.

Ukoliko ste kojim slučajem jedni od onih koji ne znaju kako izgledaju novčanice manje od 500 kuna ili onih kojima nije jasno zašto se itko vozi neudobnim i pretrpanim autobusima, imamo odlične vijesti za vas. Donosimo vam nekoliko rečenica koje svaka bogata osoba koja drži do sebe ne smije (naglas) izgovoriti pred običnim pučanima. S druge strane, plaću im i dalje mirne duše možete isplaćivati u kuponima. Sretno!

1. „Kad gledam vizuru Splita sa svoje jahte, padnem u totalnu depresiju"

Prije negoli vas savjetujemo što učiniti u ovoj situaciji, dozvolite nam da vam kažemo kako vas potpuno, iskreno i ljudski razumijemo. Običan puk ovo nikad neće shvatiti, ali zasigurno bi im se mišljenje promijenilo da i oni sami imaju svoju jahtu. Sasvim je ljudski prebaciti pogled sa hi-tech jahte tretirane jednorogovom mašću i suzama afričke djece na vizuru prljavog, opljačkanog i propalog mediteranskog grada, u kojemu su od propalih tvornica ružniji samo betonski blokovi u kojima žive svi oni koji iz nekog razloga odbijaju živjeti u vili na Marjanu.

I ne dajte da vas ometu prozivanja o tome kako nemate dozvolu za krčenje stoljetne marjanske šume kako biste tamo izgradili svoj restoran, svi dobro znamo da to govore isključivo zato jer ste se vi toga prvi sjetili.

2. „I ja sam krenula od nule, radila sam što god je trebalo, pa i u skladištu"

Ova rečenica nije sama po sebi loša, ali nipošto je ne smijete koristiti samu, tako izvađenu iz konteksta, jer u tom slučaju postajete laka meta svim zlim novinarskim jezicima, koji jedva čekaju da vas upitaju za besmislice poput prvog milijuna vašeg oca, činjenice da je vaša firma glavni generator nelikvidnosti u zemlji ili nezgodnih upita o poslovnim, prijateljskim i rođačkim vezama sa brojim prošlim, sadašnjim i budućim kriminalcima u državi.

Uglavnom, gorespomenutu rečenicu obavezno upotpunite anegdotom o tome kako vam jedno jutro kabriolet nije htio upaliti pa ste morali do firme ići tramvajem (što pokazuje da točno znate kako živi, što misli te kako se osjeća mali čovjek), tužnom pričom da više nemate vremena za sebe otkako ste kupili iPhone i Blackberry te zabrinutom konstatacijom kako već godinama ne znate za godišnji odmor izvan onih šest tjedana krstarenja svake godine, koja toliko brzo prođu da vam se čini kako se zapravo nisu ni dogodila.

3. „Dugoročno gledano, ono što je skuplje u početku na kraju je skromnije. Gospe mi"

Jeste li ikada primijetili kako su ljudi koji kritiziraju davanje državnog novca Crkvi za gradnju velebnih objekata uglavnom ateisti, bivši udbaši i, možda i najgore, novinari? Samo čovjek koji ništa ne zna o vjeri može tvrditi da su podno grijanje i mramorne ploče (koje su po prirodi stvari hladne, pa je logično da ih treba i grijati) nepotrebni luksuz. Na kraju krajeva, što je sakralni objekt veći i viši, utoliko je bliži Bogu.

Kako biste otklonili mogućnost bilo kakvog zlonamjernog protupitanja, zacementirajte ove čvrste argumente s nekoliko rečenica o tome da je cijena jednaka onoj zgrada na tržištu (ne brinite, činjenica da niste morali platiti zemljište za razliku od investitora na tržištu nikomu neće zapeti za oko), da iza vas stoji barem 90 posto Hrvata (i 100 posto Pravih Hrvata!) te da ionako svake godine trošimo milijune na policijsku zaštitu pedera. Uspjeh zajamčen!

Svi likovi i događaji u ovom tekstu su izmišljeni. Ovaj tekst nije poziv na kupnju bonova za hranu. Autor je vlasnik ružičastog bicikla marke Cindy.