Ako je ima dovoljno, voda znači život. Ili - ako je ima previše ili premalo - smrt. Zbog toga raste strah da je Islamska država ciljano zaposjela brane u Sjevernom Iraku i Siriji. Od osam važnih brana na Eufratu i Tigrisu, IS kontrolira šest, a sedmu kontinuirano napada. Pritom on ove resurse ciljano koristi kao oružje, tvrdi stručnjak za istraživanje sukoba Tobias von Lossow iz berlinske zaklade Za znanost i politiku (SWP): "Tako što s jedne strane zatvara vodu da bi izazvala sušu u određenim područjima i određena sela i općine odsjekla od opskrbe vodom. A s druge strane da bi poplavila područja kako bi s njih protjerala stanovništvo i onemogućila im život na njima."

Korištenje vode kao oružja nije izum IS-a. U Prvom svjetskom ratu je Belgija kod Niewporta otvorila brane na rijekama i kanalima kako bi poplavila dolinu Yser oko koje su se vodile borbe. Ta mjera je urodila plodom: njemačke jedinice su zaustavljene. Oko četvrt stoljeća kasnije sličan plan je tragično propao: u kinesko-japanskom ratu kineski je vlastodržac Čang Kai-šek 9. lipnja 1938. u pokrajini Henan zapovjedio da se dignu u zrak brane na Žutoj rijeci. Oslobođene vodene mase su trebale progutati japansku vojsku. Njihovo napredovanje je, međutim, ovom akcijom tek zaustavljeno na tjedan dana. Umjesto toga su vodene mase progutale 800.000 kineskih civila.

I na Srednjem istoku je u prošlosti voda bila upotrebljavana kao oružje. U 1990-ima je irački diktator Sadam Husein dao isušiti područje na jugu zemlje s ciljem da kazni šijite koji su tamo živjeli jer su podigli ustanak protiv njegovog režima.

Poplava ili suša

I sada, tvrdi znanstvenik von Lossow, u Siriji sve sukobljene strane koriste vodu kao oružje, no niti jedna strana to ne čini tako sustavno i dosljedno kao IS: "On se služi čitavim dijapazonom mogućnosti i koristi vodu kao oružje u svim mogućim varijantama." Von Lossow to pokrepljuje i primjerima: u svibnju 2015. je IS zauzeo branu na Eufratu kod Ramadija. Nakon toga je smanjio količinu vode u donjem toku Eufrata za polovicu i tako ograničio opskrbu vodom u pet pokrajina.

Kod brane na Eufratu u blizini iračkog grada Faludže IS je 2014. godine upotrijebio vodu kako za obranu, tako i za napad. Prvo je zatvorio branu i tako napunio gornji tok vodom kako bi potisnuo iračke jedinice na tom području da bi potom otvorio branu i pustio velike količine vode nizvodno od brane prouzročivši tako toliko velike štete da se 60.000 stanovnika moralo dati u bijeg.

Zbog svih ovih događaja u prošlosti, svijetu su se počele paliti žaruljice za alarm kada su borci IS-a u kolovozu 2014. godine zauzeli branu na Tigrisu kod Mosula. O toj najvećoj iračkoj brani ovisi oko 50 posto opskrbe strujom u Iraku kao i opskrba kurdskih područja vodom. Kontrolirajući ovu branu, IS je mogao velike dijelove Iraka isušivati kako mu volja. U najgorem slučaju je mogao i onako trošnu branu dignuti u zrak. Posljedica toga bi bio plimni val koji bi u Mosulu bio visok 20 metara, a još u Bagdadu pet i koji bi u smrt gurnuo pola milijuna ljudi. S jakom američkom potporom iz zraka su iračke jedinice i kurdske Pešmerge nakon nešto više od tjedan dana ponovno uspostavile kontrolu nad branom.

Voda - oružje za masovno uništavanje

IS je osim isušivanja i poplavljivanja koristio vodu u još jednoj, trećoj varijanti kao oružje: onečišćavajući je i trujući je. U prosincu 2014. je južno od Tikrita onečistio pitku vodu sirovom naftom, ukazuje von Lossow. Ovom metodom se IS u srpnju 2015. želio poslužiti čak i na europskom tlu: njegovi pristaše su namjeravali otrovati najveći rezervoar vode u glavnom gradu Kosova, Prištini i otkriveni su tek neposredno prije nego što su svoj naum htjeli provesti u djelo.

Najveća opasnost prijeti, smatra von Lossow, ako IS počne gubiti teritorije koje je zauzeo i ako počne slabiti. U tom slučaju bi, zaključuje ovaj berlinskih znanstvenik, njegovo vodstvo moglo osjetiti da je na rubu provalije i smatrati da je došao trenutak zadnje bitke u kojoj bi IS, u nekoj vrsti apokaliptičnog čina, mogao raznijeti brane i od vode učiniti oružje za masovno uništavanje.