Ipak, dio sindikalne scene pokazao je zbog toga jasno nezadovoljstvo. Nasuprot njima stoji skup bankovnih analitičara i burzovnih mešetara koji uobičajeno pozdravlja svaku najavu rasprodaje državne imovine i javnih dobara. A da će vlada Republike Hrvatske to i ovaj put nastojati zamaskirati nejasnim interpretacijama, svjedoče izjave iz njezinih redova da predmetni dio HEP-a neće biti privatiziran, nego prodan hrvatskim građanima.

Radi se za početak o 25 posto toga velikog infrastrukturnog sustava, ili o približno 20 milijardi kuna vrijednosti. Sasvim je pritom zrela bojazan da bi utržak bio iskorišten za sanaciju državnog proračuna, a ne u razvojne svrhe. Riječ je o strateškom energetskom resursu kakve u novije doba sve boljestojeće zemlje EU-a žele sačuvati u javnom vlasništvu. No generalno svaka takva prodaja ujedno jest privatizacija, ma kako vladin marketing to izbjegavao priznati. Jer, građanima nitko ne bi mogao ograničiti daljnje trgovanje dionicama, kao i u toliko ranijih sličnih primjera.

Neshvaćeni gubitak Ine

Denis Geto, čelnik sindikata TEHNOS u HEP-u, smatra da se u takvome modelu privatizacije krije vladin „trojanski konj" - populistička, svakako i predizborna podvala. „Još nijedna privatizacija nije ostala na tome. Građanima će ustrebati novac prije ili kasnije, a tad nastupaju veliki igrači. Mi nemamo šansu da kontroliramo te procese onda kad jednom započnu. Uostalom, pogledajmo samo što nam se dogodilo s Inom, uz HEP najvećim hrvatskim energetskim resursom. Nismo ni shvatili kako smo ga izgubili", rekao nam je Geto.

On nas je podsjetio na činjenicu da je država baš nedavno, krajem prošle godine, Planom upravljanja imovinom zauzela stav da HEP kao strateški sustav neće privatizirati. Sad se prodaja svejedno priziva, iako bi morale prethoditi izvjesne zakonske preinake koje nitko ne spominje. Da je najava samo naoko iznenađujuća, drži ekonomist Domagoj Mihaljević iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju. „Ali, ona je logični nastavak politike koju motiviraju profitni apetiti korporacija i pojedinaca", tumači Mihaljević.

Špeceraj umjesto razvoja

Na to po njegovu mišljenju ukazuje dosadašnji smjer vladine ekonomske politike, ako uzmemo u obzir ključne odluke o upravljanju javnim resursima i ako zagrebemo ispod površine tzv. javnih reforma. Bilo da se radi o brodogradilištima, Croatia osiguranju, Zračnoj luci Zagreb ili autocestama. „Najavama prodaje ostatka imovine kao da je u pitanju svakodnevni 'špeceraj', vlada pokazuje", kaže Domagoj Mihaljević za DW, „da nema interesa iskoristiti te strateške resurse za izlazak iz krize, dizanje standarda i razvoj društva, nego pogodovati privatnoj akumulaciji bogatstva".

Ovaj BRID-ov ekonomist mišljenja je da se takvo neodgovorno upravljanje prikriva navodnom brigom za poslovanje poduzeća i širu korist društva: „Prodaja HEP-a tobože bi otvorila prostor investicijama u elektroprivredu, a svatko bi dobio priliku biti mali dioničar i ponosni vlasnik komadića strujne magije". U stvarnosti bi se međutim radilo, kako vjeruje naš sugovornik, o stimuliranju daljnjeg bogaćenja uskih grupa koje kriza nije ni okrznula, i to brzom prodajom dionica kupljenih po diskontiranoj cijeni. Naravno, to bi bila samo priprema za rasprodaju većinskog dijela HEP-a.

Poslovna funkcija poduzeća temeljito bi se promijenila, i ono više ne bi djelovalo radi energetske održivosti društva, nego radi osiguravanja profita burzovnih špekulanata. S takvim se Mihaljevićevim gledištem slaže i Denis Geto, koji posebno naglašava aktualnu socijalnu namjenu HEP-a. „No ta se uloga zlorabi, znamo li kako država podilazi konkurenciji kojoj otvara tržište i lišava je rizika i odgovornosti za npr. sigurnost opskrbe potrošača. Država sama šteti HEP-ovoj tržišnoj sposobnosti na razne načine", dodaje Geto.

Štetno stranačko kadroviranje

Dešava se to na razne načine, počevši od izvlačenja dobiti za državne troškove koji nemaju veze s energetikom - i po više stotina milijuna kuna godišnje. „HEP nije gubitaš, on je veoma profitabilan", nastavlja predsjednik TEHNOS-a, „i moglo bi se puno toga napraviti s njim. Nipošto ga se ne smije prodati, jer Hrvatska može i mora biti energetski neovisna, i mora zadržati kontrolu nad prirodnim resursima s kojima je HEP u neposrednom odnosu". Geto pritom ima recept za razrješenje apsurdne situacije u kojoj je država jedini poželjan vlasnik HEP-a, a državne vlasti ga ugrožavaju.

„Moraju prestati stranačka kadroviranja uprave", ističe ovaj sindikalist. No to je davno uzelo maha i neće se promijeniti preko noći, a radi se o jako složenim privatnim interesima. Podsjetit ćemo samo na favoriziranje privatnih investitora u javno subvencionirane vjetroelektrane koje su ekološki poželjne, ali HEP trpi izuzetna opterećenja zbog njihove operativne nefleksibilnosti unutar cjelokupne strujne mreže, dok sam nema pravo razvijati taj biznis. A ponajveći je među privatnicima jedan od bivših menadžera HEP-a koji je bio u posjedu itekako povjerljivih podataka o vjetropoljima.