Što vam prvo padne na pamet kada čujete riječ „vanzemaljac"? Mali zeleni ljudi s antenama u srebrnim odjelima? Siva bića s velikim, okruglim očima? Jarko osvijetljeni NLO-i koji lebde na nebu?

Za Christiana Petersa, sociologa i politologa, razvoj slike o vanzemaljcima u popularnoj kulturi predstavlja spoj svjedočenja očevidaca, kulturnog diskursa i medijskog izvještavanja.

Zašto siva koža i leteći tanjuri?

Peters, izvršni direktor Međunarodne postdiplomske škole društvenih znanosti Sveučilišta u Bremenu, objašnjava kako su klišei o „malim zelenim ljudima" i „srebrnim odijelima" iz pedesetih godina prošlog stoljeća postupno zamijenjeni sivim vanzemaljcima - onima koji danas krase i emotikone.

Kao primjer naveo je bestseler „Communion: A True Story" (Susret: Istinita priča, 1987), u kojem pisac horora Whitley Strieber opisuje svoja navodna iskustva s vanzemaljcima. Knjiga je kasnije adaptirana u film iz 1989. s Christopherom Walkenom u glavnoj ulozi.

„Na naslovnici knjige prikazano je sada već ikonično sivo lice - ono koje ljudi često opisuju kada tvrde da su imali iskustvo otmice ili prvog kontakta s vanzemaljcima", rekao je Peters za DW.

Mediji su također odigrali ključnu ulogu u stvaranju trajnih predstava o vanzemaljcima. Godine 1947. američki pilot Kenneth Arnold opisao je devet svjetlucavih objekata koji su „poskakivali po nebu kao tanjuri po vodi" nedaleko od planine Mount Rainier u saveznoj državi Washington. Iz praktičnih razloga, novinari su ih nazvali „letećim tanjurima" - i taj izraz se zadržao, oblikujući desetljeća NLO ikonografije.

Danas se svaki objekt ili fenomen u zraku, moru ili svemiru koji se ne može odmah objasniti naziva UAP - unidentified anomalous phenomenon (neidentificirani anomalni fenomen).

Nekada smatrani marginalnim, UAP-i su posljednjih godina sve više u centru pažnje. Prvi europski simpozij o UAP fenomenima bit će održan krajem listopada u Italiji. Okupit će znanstvenike i kreatore politika kako bi razmotrili „realnost i posljedice" mogućeg vanzemaljskog života.

Između porobljivača i suosjećajnih bića

Odsustvo dokaza o postojanju vanzemaljskog života dalo je filmskim stvaraocima slobodu da ih prikazuju na razne načine - često kao odraz društvenih strahova tog vremena. Tijekom pedesetih, paranoja Hladnog rata oblikovala je filmove poput „Invasion of the Body Snatchers" (Invazija grabljivaca tijela,1956), gdje su vanzemaljci tumačeni kao metafora za komunističke uljeze.

Krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih, fokus se pomjerao ka korporativnoj eksploataciji i ekološkoj zabrinutosti.

U znanstveno-fantastičnom filmu „Alien" (Osmi putnik, 1979) Ridleya Scotta, korporacija vođena profitom pokušava da iskoristi biološki sastav ubilačkog vanzemaljca kao oružje protiv vlastitih zaposlenih.

Steven Spielberg je u filmu „E.T." (Vanzemaljac, 1982) ublažio taj motiv, prikazujući vanzemaljca kao nježnog autsajdera koji traži povezanost.

U devedesetim, serija „The X-Files" (Dosjei X) ponudila je teoriju zavjere prema kojoj elita ljudi surađuje s rasom vanzemaljaca radi kolonizacije i porobljavanja čovječanstva. Poznata fraza serije „Istina je tamo negdje" prizivala je moć nepoznatog.

Nakon 11. rujna, remake filma „Rat svjetova" (2005) H. G. Wellsa preoblikovao je priču o invaziji u alegoriju o katastrofi, traumi i raseljavanju.

Noviji filmovi, poput „Arrival" (Dolazak, 2016) i „Nope" (Ne, 2022), introspektivniji su - bave se tugom, jezikom i našom opsesijom spektaklom.

Iako su mnogi filmovi o vanzemaljcima iz Amerike, film „District 9" (2009) čiji je producent bio Peter Jackson, prikazuje vanzemaljce kao izbjeglice zatvorene u sirotinjskim četvrtima Južne Afrike.

Indijski film „Koi... Mil Gaya" (2003) istražuje društvenu isključenost i prihvaćanje kroz prijateljstvo vanzemaljca i neurodivergentnog dječaka.

Slično, a različito?

Zanimljivo je da u većini prikaza vanzemaljci hodaju uspravno, imaju oči, udove i izražavaju emocije koje ljudi mogu razumjeti. Ova antropocentrična tendencija - da sve promatramo kroz ljudsku prizmu - jasno se vidi u grotesknoj kreaturi iz „Osmog putnika", stvorenju inspiriranom slikom H. R. Gigera „Necronom IV".

„Dvonožno je, ima oči, usta, uši", kaže Peters. „Ne biste rekli da je čovjek, ali jeste demonska interpretacija zemaljske prirode - najekstremniji predator kojeg možemo zamisliti."

„Drugi" među nama

Reč „alien" (vanzemaljac/stranac) mnogo je starija od znanstvene fantastike. Potekla je iz latinskog alienus, što znači „koji pripada drugome", „stran" ili „tuđ."

U mnogim zemljama, taj izraz izaziva isključenost i sumnju, posebno u kontekstu današnjih debata o migracijama i integraciji.

Godine 2021, administracija Josepha Bidena u SAD predložila je zamjenu izraza „alien" blažim terminom „noncitizen" (osoba bez državljanstva). Ipak, američka služba za imigraciju i carinu (ICE) ponovo je uvela upotrebu termina „alien" i „alienage" početkom ove godine.

Peters povlači paralele s kolonijalizmom i utjecajem dominantnih kultura na druge:

„To je priča o Sjedinjenim Državama danas - i o mnogim europskim društvima," kaže on. „Radi se o obrani kulturnih obrazaca, razlika i identiteta, što se, naravno, prenosi i u ideju o 'vanzemaljcu'."

Umjetna inteligencija: vanzemaljac kojeg smo stvorili?

Na kraju, umjetna inteligencija (AI) - neljudska, nebiološka, često opisivana kao oblik „vanzemaljskog uma" - mijenja svijet koji poznajemo. Kako je profesor sa Harvarda Chris Dede rekao u intervjuu za TechTrends 2023. godine, govoreći o chat-botovima s umjetnom inteligencijom: „AI nije slab oblik ljudske inteligencije. To je vanzemaljska inteligencija."

Peters se slaže: „AI je iznimno vanzemaljski fenomen. Način na koji tehnologija koju smo stvorili sama dolazi do svojih zaključaka - to je povijesno nova situacija, nešto što nikada nije postojalo."

Kako AI sustavi postaju sve složeniji i teže razumljivi, oni izazivaju nelagodu - sličnu onoj koju izaziva pomisao na vanzemaljce, migrante ili druge „autsajdere".

Možda taj strah ne proizlazi iz toga što su svi oni „drugi", već iz toga koliko malo o njima zapravo znamo.