Blagdan Svih Svetih – dublji značaj i običaji
Ovaj blagdan izražava duboko kršćansko uvjerenje da svetost nije rezervirana samo za izabrane pojedince, nego je poziv svakoga čovjeka...
Blagdan Svih Svetih, koji Katolička Crkva slavi 1. studenoga, jedan je od najvažnijih svetkovina u kršćanskoj tradiciji. Njegovo značenje nadilazi samo sjećanje na poznate svece - on obuhvaća i sve one, poznate i nepoznate, koji su svoj život živjeli u skladu s Božjom voljom i postigli svetost. Ovaj blagdan izražava duboko kršćansko uvjerenje da svetost nije rezervirana samo za izabrane pojedince, nego je poziv svakoga čovjeka.
Korijeni svetkovine sežu u 4. stoljeće, kada su se u Crkvi počeli zajednički spominjati mučenici koji su dali život za vjeru. U 8. stoljeću papa Grgur III. posvetio je kapelu u čast svih svetih u bazilici sv. Petra u Rimu i odredio 1. studenoga kao dan njihova spomena. Kasnije je papa Grgur IV. proširio taj blagdan na cijelu Crkvu. Time se željelo istaknuti univerzalnost svetosti i zajedništvo svih koji su u vječnosti s Bogom.
Dublji značaj Svih Svetih leži u duhovnoj povezanosti između Crkve na zemlji, duša u čistilištu i svetaca u nebu. Taj se odnos naziva zajedništvo svetih. Vjernici toga dana zahvaljuju Bogu za sve one koji su dosegli puninu života i koji svojim primjerom pokazuju put prema svetosti. Svetkovina također potiče na razmišljanje o prolaznosti života, smislu postojanja i vječnosti, ali ne kroz tugu, nego kroz nadu i vjeru u uskrsnuće.
U Hrvatskoj je blagdan Svih Svetih duboko ukorijenjen u narodne običaje i duhovnost. Tog dana vjernici posjećuju groblja, uređuju grobove svojih pokojnika, donose cvijeće i pale svijeće. Plamen svijeća simbolizira uskrslog Krista i svjetlo koje rasvjetljuje tamu smrti. Cvijeće, osobito krizanteme, izražava poštovanje i zahvalnost prema preminulima. Na mnogim grobljima toga dana održavaju se mise zadušnice, a svećenici blagoslivljaju grobove.
Osim vanjskih običaja, blagdan nosi i snažnu nutarnju dimenziju - poziv na molitvu, oprost i pomirenje. Posjet grobovima nije tek čin nostalgije, već izraz vjere u zajedništvo s onima koji su prešli u vječnost. Na taj način vjernici potvrđuju da smrt nije kraj, nego prijelaz u novi život.
Dan nakon Svih Svetih, 2. studenoga, Crkva slavi Dušni dan, kada se posebno moli za sve pokojne duše. Ta dva blagdana čine cjelinu: dok na Sve Svete slavimo one koji su već u nebu, na Dušni dan molimo za one koji još nisu dosegli puninu blaženstva.
Blagdan Svih Svetih stoga nije samo sjećanje, nego i proslava života, ljubavi i nade. Podsjeća nas da svetost nije nešto nedostižno, već životni ideal koji se ostvaruje kroz vjeru, dobrotu i svakodnevno služenje drugima.
Novi komentar