Jučer

Rođena sam i odrasla u hrvatskoj metropoli, prije, eto - baš neću reći koliko godina. U to vrijeme Zagreb nije bio metropola. Nije bio čak ni glavni grad. Ali bio je grad. Ni prevelik ni premalen, no bio je grad.

Što je definicija grada? To nije ni broj stanovnika, niti broj automobila, postojanje ili nepostojanje podzemne željeznice ni visina nebodera. To je mentalitet njegovih stanovnika, odnos gradskih vlasti prema njima - bez obzira na to jesu li u njemu rođeni ili su se, kako Zagrepčani danas vole reći, u njega „dotepli". To je ritam života, kulturna ponuda koja bi bilo koji veći grad, a naročito metropolu, trebala razlikovati od zabačenog zaselka na nekom udaljenom otoku. To je stalna briga o njegovom izgledu, ali i ponašanje njegovih žitelja.

Ne želim kukati za mladošću: njome smo itekako opsjednuti i obasuti, dijelom zbog svjetskog trenda prema kojem uspijevaju samo mladi i lijepi ljudi, dijelom zbog toga što takvim trendovima dobrovoljno podliježemo, a dijelom i zbog bezbrojnih reklama čije se praktički neprekidno emitiranje na hrvatskim (ali i na inozemnim, satelitskim) televizijskim postajama bezobrazno prekida odlomcima filmova i serija. Reklame su glavni borci protiv bora i ostalih znakova starenja: svaki dan pomoći će nam nova krema čije ćemo čudesne rezultate vidjeti već za dva tjedna, a u međuvremenu će nama, ženama, biserje, svila i dijamanti iz šampona održati frizuru postojaniju od „frizure" egipatske sfinge usprkos svim vremenskim neprilikama. To nije mladost kakvom se ovdje želim baviti.

Ne kanim ni kukati za vremenima „zlatne mladosti" krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. To je temeljito napravio Igor Mirković u knjizi i filmu „Sretno dijete".

Želim se, zapravo, samo sjetiti grada u kojem sam doživjela prva prijateljstva i prve ljubavi, u kojem sam se školovala, u kojem sam stekla osjećaj urbanosti i odrastanja na asfaltu. Želim usporediti Zagreb, grad kakav je bio prije nešto više od dvadeset godina sa Zagrebom, mjestom u kojem živim danas.

Odrasla sam u strogom središtu, gdje danas više ne živim, no ne stanujem ni daleko od njega. Knjižare, kavane, kafići sa slušljivom glazbom, lijepe austrougarske zgrade, Cvjetni trg, Kinoteka, rock-klubovi i koncerti ozbiljne glazbe... izgradnja dvorane Lisinski koja je izazvala kulturnu revoluciju. Grad u kojem nikad nije bilo dosadno ni bogatima i uspješnima, niti onima koji se u to društvo nisu ubrajali.

Uglavnom bezbrižni, nismo ni znali tko je gradonačelnik niti nas je to previše zanimalo. Politika se ionako nije mijenjala te je većini nas bila neinteresantna. Pažnju su nam odvlačili izlozi knjižara, gostovanja klasičara u Lisinskom i relevantnih rock-grupa u legendarnim, nikad zaboravljenim klubovima, nekoć ugledne manifestacije poput Muzičkog biennala Zagreb, Zagrebačkog salona ili Eurokaza, susreti na urbanim okupljalištima, pa čak i Zagrebački velesajam - mjesto gdje je tadašnja studentarija mogla zaraditi za ono vrijeme solidan novac.

Ulicama, koje su tada imale prepoznatljiv vizualni identitet, šetala sam sama bezbrižno u bilo koje doba dana ili noći. Navijači su postojali, no nisu bili agresivni. Huligana je bilo malo. Grad je zračio dobrim vibracijama, turiste je privlačio s jedne strane živošću, a s druge mirom; impresioniralo ih je zelenilo koje je, u obliku potkove, još u 19. stoljeću osmislio genijalni arhitekt Milan Lenuci. Impresionirao ih je osjećaj sigurnosti što ga je metropola tada pružala.

Od metropole do nekropole

Danas

Što se promijenilo u posljednjih dvadesetak godina? Zanemarimo politiku. Hrvatska je postala samostalna država, a Zagreb njezinom metropolom. Rat ga je pogodio daleko manje nego mnoge gradove u Hrvatskoj, a koliko mi je poznato, kroz njega nije prohujala viša sila poput Katrine i sravnila sve njegove vrijednosti sa zemljom.

No, da bi grad bio istinska metropola, potrebno je daleko više od činjenice da je postao glavnim gradom mlade države. I ovdje ću se vratiti na „dotepence" o kojima Zagrepčani govore s prezirom, a koji nisu ni krivi ni dužni za sadašnje stanje grada. Svaki veći grad privlači nove stanovnike, koji većinom usvajaju mentalitet grada u koji su doselili - no ne i Zagreb. Ovdje se dogodilo nešto sasvim obrnuto i sociološki vrlo zanimljivo: legendarni starosjedioci koji se i dalje hvale purgerskim rodovnikom usvojili su mentalitet došljaka.

Nekad je središte grada bilo rezervirano za kulturu, a narodnjački klubovi nalazili su se u predgrađima. Bila bih sretna kad bih mogla reći makar kako je danas obratno. To bi značilo da nam kultura pjeva legendarne Britvićeve stihove „Potraži me u predgrađu". No - narodnjački klubovi i dalje caruju predgrađima, ali su zavladali i središtem grada. Naša djeca slušaju cajke. Naravno, što se javnog života tiče, mogu birati između cajki i Thompsona; glazbene su razlike među njima ionako samo površne. Potonji pak bez problema održava koncert na središnjem gradskom trgu i okuplja desetke tisuća mladih na maksimirskom stadionu, usprkos negativnim političkim konotacijama njegovih nastupa u gradu koji bi se htio zvati metropolom.

Nekad je središte grada bilo rezervirano za kulturu, a narodnjački klubovi nalazili su se u predgrađima. Bila bih sretna kad bih mogla reći makar kako je danas obratno. To bi značilo da nam kultura pjeva legendarne Britvićeve stihove „Potraži me u predgrađu".

Legendarni rock-klubovi su, nakon što su ih nakratko preuzeli sumnjivi ljudi poznatiji po brzini na okidaču nego po organizatorskim sposobnostima, zatvoreni. Dvorana Lisinski jedva je od grada dobila novac za dva glasovira, njezini se stakleni lusteri ruše, stolci su se raspali, a krov prokišnjava - za što nikog nije briga. Knjižare su, uz svjetlu iznimku Algoritma, pretvorene u butike i dućane s namještajem. Cvjetni trg, nekoć uspoređivan s Montmartreom, uništen je jednom tijekom 1990-ih, a sad mu se ista stvar dešava i po drugi put. Zelene površine nemilosrdno se sijeku - u tijeku je masakr drveća kraj novozagrebačkog naselja Središće. Kina više ne postoje; umjesto njih imamo multiplekse gdje igraju isključivo hollywoodski hitovi. Turista u Zagrebu više nema, a nedavno je proglašen jednim od najdosadnijih gradova u Europi.

Ne budimo zločesti: uzbuđenja Zagrebu ne nedostaje. Maloljetni navijači se međusobno ubijaju, a toliko su agresivni da su postali ozloglašeni i van granica Hrvatske. Uzbudljivo je ući i u zgradu MUP-a po novu osobnu iskaznicu, gdje će vam policajac, igrajući se novim pištoljem, ispaliti metak u nogu.

Nama, ženama, postalo je uzbudljivo pješice proći gradom nakon zalaska sunca. Ne želim ni spominjati svoje kćeri nad kojima strepim pri svakom njihovom izlasku i koje gotovo da nemaju prijatelja - jer ne slušaju narodnjake i zaziru od narodnjačkih klubova, a drugačijih gotovo da i nema. Pred takvim klubovima i u njima odvijaju se tučnjave, a ponekad i pravi masakri. Tisak tvrdi da se radi o mafijaškim obračunima. Jesu li mafijaški ili navijački, meni je svejedno dok strahujem za živote vlastite djece.

Kako stvari stoje, što sam uspješnija, moj bi strah trebao biti veći. Novinare se tuče, čak i kad imaju 73 godine. Novinare se ubija, posebice ako su provokativni i nekome smetaju. Ubojstva dviju djevojaka - anonimne 17-godišnjakinje koju je na putu do škole ustrijelio ostavljeni momak i Ivane Hodak, kćeri poznatog odvjetnika i bivše političarke, oba izvršena istog dana u središtu grada - definitivno su wannabe metropolu pretvorila u nekropolu.

Sutra - ili 'ime ruže'

Osobno sam počela navijati za život u zabačenom zaselku na udaljenom otoku i pokušaj da tamo implementiram kulturne navike koje su mi usađene u metropoli dok joj još nitko nije tepao tim imenom. Dvadeset godina u poimanju svemira nije ni treptaj oka, no u životu jednoga grada može predstavljati potpunu transformaciju.

Zagreb je možda jedna od rijetkih ruža koja je drugačije mirisala dok je nisu prozvali metropolom. Trnje zagrebačke ruže bode vrlo bolno, a sve je češće smrtonosno.

Servus...