Tri placa za tri razdoblja života

U metropoli sam rođena, odrasla i u njoj živim i dalje. Igrom slučaja, tri od četiriju adresa koje sam promijenila bile su blizu tržnica, ili - da se purgerski izrazim - placova.

1.) Britanac - djetinjstvo i rana mladost

Prvi je dio mojeg života, kao i cijela moja mladost, bio vezan uz Britanac, koji se službeno zove Britanski trg. Maleni je to i topli trg gotovo seoske arhitekture, kao da su ga projektirali Ivica i Marica, s kojeg autobusi kreću prema najelitnijim dijelovima grada - Tuškancu, Zelengaju i Pantovčaku. A na njemu malena tržnica, s obveznim kioscima sa cvijećem, no i sa seljanima i seljankama koji cvijeće prodaju „na divlje", uz salatu, blitvu, sir i vrhnje. Ta tradicija još uvijek postoji, osim nedjeljom, kad se Britanac pretvara u ljupki sajam antikviteta.

Britanac je arhitektonski ostao netaknut, a nedjeljni mu je sajam antikviteta samo dodao na šarmu i važnosti. Bez obzira na to što se legendarna knjižara „Mladost" na uglu s Ilicom, gdje sam kupila svoj prvi udžbenik hrvatskog jezika, „Sunce na prozorčiću", ali i svoju prvu singlicu Beatlesa („Hey Jude/Revolution"), pretvorila u svaštaru gdje se danas prodaju torbice i namještaj, premda je arhitektura ostala netaknuta, namjena Britanca više se nego simbolično promijenila.

Kad danas prošetam Britancem, sjećam se dana kad su se za Uskrs na njemu prodavali jadni obojani pilići. I ja sam dobila jednog, svjetlo-plave boje, ne znam kojeg spola, kojeg sam ponosno šetala na uzici glumeći da imam psa. Na Britancu još uvijek postoji ugledna glazbena škola koju sam pohađala. Kada danas uđem u nju, osjećam se kao da sam ušla u zemlju Hobbita; nije se zgrada smanjila, već sam ja narasla. Više nema kina „Kozara", tijekom 1990-ih preimenovanog u „Apollo", no još uvijek postoji slastičarnica - nekad legendarna „Rukavina" koja nije promijenila ime nakon smrti punašne vlasnice koja me hranila vrućim krafnama kad bih se u zimskim večerima polusmrznuta vraćala iz škole.

Britanac je još uvijek tu, sa svojim razvikanim prodavačima, bukom tramvaja, gradskom vrevom žile kucavice metropole - Ilice, škripom violine iz glazbene škole te mirisima jesenjeg lišća iz Kukuljevićeve ili s Rokova perivoja, koji se miješaju sa smradom autobusa koji voze prema Pantovčaku, Tuškancu i Zelengaju.

2.) Dolac - starija mladost i rana ženstvenost

Život me s Britanca, uz kratku postaju u relativnoj blizini Jarunskog jezera, doveo u samo središte grada - ponovno nekoliko desetaka metara od druge tržnice, ovaj put glavne metropolitanske tržnice, Dolca. Ako zanemarim goleme muhe koje su obroke s Dolca probavljale u mojem stanu, bilo je to lijepo razdoblje.

Dolac je bio, i još uvijek jest, košnica metropole. Nedostaje li vam prepeličjih jaja ili ptičjeg mlijeka, naći ćete ga na Dolcu. Je li to zato jer se radi o tržnici smještenoj u središtu Kaptola, omeđenoj Katedralom, Franjevačkom crkvom na Opatovini, a ni Markova crkva niti crkva sv. Katarine nisu daleko? Njihova zvonjava budi stanare u susjedstvu. Kad se u zoru sjate na tržnici, sokovi u voću brže poteku, povrće postaje zelenije, ribama zažive oči, a meso poprima boju i miris kojim privlači kupce poput magneta. Što sa crkvama nema nikakve veze.

Dolac je „the" plac na kojem kupuju i gdje se s prodavačima fotografiraju najpoznatiji zagrebački sladokusci, oni koje kamere slijede kao što psi slijede gospodare. Na dolačkoj ćete ribarnici najčešće pronaći svježiju ribu nego na splitskoj peškariji. Tamo će vas suncem opržen momak koji prodaje maslinovo ulje pitati „želite li umjereno s Brača ili pakao s Korčule?". Bez obzira na broj kupaca, prodavači će vam se obraćati sa „susjed" ili „susjeda". To je plac na kojem se moja mlada ženstvenost, po prvi put ostvarena kroz ulogu majke, ostvarila odabirom hrane najzdravije za moju djecu i mene.

Dolac je ujedno i tržnica koja je prva „preuređena" - u klimatizirano „prizemlje", gdje se uglavnom nalaze mesnice, suhomesnati i mljekarski proizvodi, i prostor „na otvorenom" gdje se prodaju voće i povrće. Nakon pranja u rano poslijepodne, prostor zauzimaju legendarni trgovci koji uzvikuju „ženeee, ženeee, gaćeee, gaćeee", a prodaju sve zamislive odjevne predmete, rabljene i nove, legalne i ilegalne: od hlača i gaćica - preko torbica i obuće - do kapa i spavaćica. Njihovi kolege stalni i cjelodnevni postav jeftine robe imaju na Opatovini, nešto iznad placa.Uz navedene uzvike zvučnu kulisu prodavačima čine i „Kraljevi ulice" čije starogradske pjesme odjekuju s Harmice dodajući šarm užurbanoj dolačkoj atmosferi.

Dolac i bez „Kraljeva ulice" ima veze s pop-glazbom: upravo je na prostoru tržnice „Prljavo kazalište" izvelo legendarni božićni koncert 1994. godine, napunivši ne samo prostor tržnice, već i čitav centar grada daleko ispod dolačkih visina. Središte Zagreba tada je djelovalo premalenim da primi obožavatelje grupe, koji su tada bili obožavateljima Zagreba.. Kao što je i - gotovo prije točno 12 godina - Dolac s okolicom primio pobornike Radija 101, prve urbane gradske radio-postaje. Ni „Prljavo kazališete" niti „Radio 101" nisu ono što su nekad bili, ali se Dolac još uvijek drži.

I upravo zbog toga Dolac zauzima središnje mjesto u opisu triju zagrebačkih tržnica s kojima sam neraskidivo povezana. Osim što je u centru grada, Dolac je uvijek bio i u centru zbivanja grada koji pamtim i volim. A Zagrepčani i svi koji se takvima osjećaju mogu mu držati fige. Da o(p)stane.

3.) Zrele godine - starenje uz Kvatrić

Maksimir je uvijek bio kvart u kojem sam htjela stanovati. Prije petnaestak godina uspjelo mi je adaptirati tavan na pola puta između placa na Kvatriću i maksimirskog stadiona. Dakle, mislila sam, eto opet mene kraj placa. No, dok je za stadion bilo jasno da će se pretvoriti u arhitektonsko ruglo i promašaj nasuprot gradskih pluća - makisimirske šume - za Kvatrić se nije moglo očekivati da će se pretvoriti u ono na što danas liči. Gradski su čelnici uklonili tržnicu s Kvaternikova trga, koji sam po sebi arhitektonski ionako ne predstavlja naročitu ljepotu. Uzalud luksuzne parfumerije u okolnim zgradama, uzalud Nama, uzalud McDonald's... oko 700 četvornih metara u središtu grada zjape ružni i prazni, lišeni živahnosti prodavača, lišeni ikakva zelenila, ljepote, šarma, gradske atmosfere i vreve... Postalo je to mjesto koje treba izbjeći pod svaku cijenu.

Rugobni neonski INFO stup trebao je osvijetliti - što? „Prekrasne" zgrade koje je užurbanost placa itekako prikrivala, prazninu socijalističke, navodno secesijske arhitekture, kažu neki, u kojoj je i ono malo vrijednoga - poput Badelove tvornice - prepušteno propasti (kao i Paromlin kraj dvorane „Lisinski") - ili oronule zgrade na uglu Maksimirske, Šubićeve ili Heinzelove - prestao je funkcionirati nakon nešto više od mjesec dana. Drveće kod Heinzelove je posječeno. Na južni dio Kvatrića dovezeni su čempresi -„autohtono" zagrebačko bilje - koje nimalo ne pomaže izgledu uništenog trga.

Zašto Kvatrić u podnaslovu vežem uz starenje? Možda zato jer nemam osjećaj da je neki arhitekt danas sposoban - ili da mu je dopušteno - kreirati funkcionalni i kreativni plac s dušom u središtu grada. Grada koji nije ni prevelik, niti premalen te je pet ili šest placeva taman po mjeri grada kakav je bio zamišljen. A tržnice ili placevi su mjesta koja ne postoje samo da bi ljudi na njima kupovali hranu; ljudi na tržnicama žive, razgovaraju - kako kupci međusobno, tako i kupci s prodavačima. Svatko ima svoju omiljenu kumicu sa sirom i vrhnjem najboljim na svijetu, ili prodavača ribe koji će mu sačuvati najbolju oradu. To su naši prijatelji koje nikad nećemo pozvati u kuću ali će nas božanski nahraniti; to su mjesta za druženje na kakva ne bismo smjeli zaboraviti ako nam je na pameti dobar duh našega grada, uz koji ćemo ostariti, kako se god zvao. Jer, iako pišem o Zagrebu, mislim da se svaki grad može naći u ovim rečenicama.

Ako nam uspije sačuvati njegov duh.

Servus...