Prije nešto mjeseci svi smo čitali kako je Zagreb proglašen jednim od najdosadnijih, ako ne i najdosadnijim gradom u Europi.

Zimi se dnevni život svodi na guranje po zadimljenim kafićima u kojima nema mjesta. Besposleni šminkeri dolaze na špicu kako bi proučili nove, tek punoljetne curice koje šetaju centrom ne bi li ih tko zapazio, trošeći novac roditelja na preskupu kavu koja ne vrijedi novca kojim se plaća i na odjeću u kojoj će biti zapažene.

Privatni dućani s uniformiranim fast-foodom cvjetaju. I legendarna se Zvečka, nekoć državni, ali nikad zaboravljen kafić, pretvorila u jednu od privatnih trgovina koje prodaju u celofan umotanu uvelu salatu koja nudi čitav spektar boja osim zelene, kombiniranu sa starim kruhom, isušenom rajčicom i jajima sumnjiva mirisa.

Skupi butici s dizajnerskom odjećom množe se brže od mrava, no daleko brže i nestaju. Nije rijetko u roku od dva mjeseca na istome mjestu vidjeti tri do četiri različita butika, gdje gore spomenute curice traže šminku i odjeću kako bi postale nove Simone Gotovac ili Nives Celzijus..

Skupa čokolada postala je hit. Volim Lindtove čokolade, no njihova mi se cijena u Zagrebu nimalo ne dopada: niti je u skladu s inozemnim cijenama iste čokolade, niti s kupovnim mogućnostima Zagrepčana.

Zimi je kratka šetnja špicom tijekom vikenda postala vrhuncem zabave. Stanovnik Zagreba, ako je iole kulturnjački - klasično ili alternativno nastrojen, navečer nema kamo, osim ponekad u Tvornicu ili u Lisinski. No, zima prolazi, pa pogledajmo što se događa kad proljeće pokuca na vrata.

Sajam antikviteta na Britancu apsolutno je najzanimljivije mjesto gdje se može provesti nedjeljno jutro. Posjećen je i zimi, no kad ga obasja sunce postaje mjestom na kojem se mogu sresti prijatelji koji izbjegavaju šminkeraj današnje „špice" u potrazi za simbolima starog Zagreba: tamo se mogu kupiti Plavi vjesnik, Start, VUS (za neupućene: Vjesnik u srijedu), stara izdanja kultnih stripova poput Alana Forda, Dijabolika i Uranele, starinski namještaj, vinilne ploče - ako se itko još uopće sjeća vinila, prelijepe svjetiljke koje je neki penzioner na rubu egzistencije dao na prodaju za sitan ili ne baš sitan novac, vrijedne knjige s neugodnim, ali ipak nezamjenjivim mirisom vlage podruma u kojem su stajale godinama, stari okviri za slike... ukratko, Britanac je nedjeljom slika Zagreba kakav je nekad bio.

Naravno, rijetki su mladi ljudi koje će ponuda Britanca nedjeljom zanimati, no ima ih. To su, uz nas starije, oni koji će bar jednom u tjednu s užitkom onjušiti miris grada kakav je nekoć bio, grada o kakvom su mu pričali roditelji.

Međutim, nedjelja je samo jednom tjedno, a za kišnih nedjelja i Britanac je relativno prazan. Što raditi tada?

Poznato je da je mladima izlazak noću najvažnija zabava. A tu Zagreb uistinu ne nudi bogzna što.

Možda je u tome razlog što se naš gradonačelnik pobrinuo za radikalni potez kojim će Zagrepčane svih dobi, imovinskih stanja i interesa noću održati budnima uz sasvim originalnu zabavu. Zabava se zove - pilana.

Prošlog tjedna, u noći s utorka na srijedu, Milan Bandić je stanovnike Maksimirske ulice na potezu od Kvatrića do stadiona zabavio najavangardnijom glazbom koju smo mogli poželjeti. Jer nema te gitare, sintesajzera, Martenotovih valova, nema tog benda koji će nadomjestiti zvuk motorne pile usred noći.

Ne šalim se. Gradska je uprava odlučila posjeći grane drveća, a ponegdje otpiliti i čitava stabla na navedenom potezu između 2 i 3 sata ujutro. Stanujem u toj četvrti, premda ne u samoj Maksimirskoj; bez obzira na to usred noći je i mene i moju obitelj probudio jeziv zvuk koji prvo nismo mogli identificirati, dok moj suprug nije zaključio da se radi o motornoj pili. Nakon nekih pola sata „užitka" u slušnom doživljaju, izašao je na Maksimirsku i vidio radnike koji pile grane i sijeku drveće. Pred bijesnim građanima radnike je čuvala policija, koja je objasnila kako se sječa obavlja u to doba noći kako ne bi ometala promet.

Radnici, naravno, ničem nisu krivi, no - zašto se to radi usred tjedna, a ne, recimo, u subotu kad se zna da će se radni ljudi moći naspavati, naročito otkako je iz meni neshvatljivih razloga nedjeljom zabranjen rad?

Sumnjam da je motorna pila te noći muzicirala nekoliko ulica dalje, u Bužanovoj, gdje stanuje gradonačelnik: već i maksimirske ptice pjevaju o njegovom joggingu u šest sati ujutro, prije plodnog radnog dana. Ne bi bilo u redu da se gradonačelnikov san kvari nekoliko sati prije ustajanja i rekreacije.

Pred njim su ipak odgovorni poslovi - poput sječe stabala na Dubravkinom putu, „restauracije" Kvatrića ili Cvjetnog trga ili zoniranja zagrebačkih predgrađa kako bi parkiranje automobila u njima bilo što skuplje - jer za sve te zahvate, od šminkeraja na špici, preko buđenja stanara u Maksimirskoj i uništenja zelene zone na Dubravkinom putu, da ne spominjem Arenu koja nema valjanu uporabnu dozvolu i ostale  promašaje - profućkan novac treba nekako i namaknuti. A tu je Bandić majstor, jer sve to mi plaćamo dok naš gradonačelnik trči i skida kile. Jer zgodan gradonačelnik je ujedno i slika grada. New York je u kriznim trenucima imao Rudyja Giulianija, a mi imamo Milana Bandića.

I tko kaže da je Zagreb dosadan? Urbani klubovi poput Jabuke i Močvare su zatvoreni relativno nedavno, Kulušić i Lapidarij ne postoje godinama, a od stare svile na Britancu do glasne pile kraj uništenoga Kvatrića samo je pola sata lagana hoda uz promatranje izloga dućana koji će propasti za mjesec-dva. Nije li zabavno gledati propast jednoga grada koji ne razara Katrina niti bilo koja prirodna sila, već njegova vlast?

Ne, Zagreb nije dosadan. Grad je na rasprodaji i tone u ponor vizualnog i kulturološkog neukusa brže no što Venecija tone u more, a to je povremeno, uz potrebnu dozu crnog humora, vrlo zanimljivo promatrati.