Na izložbi Struktura mrlja u Muzeju suvremene umjetnosti, koja je realizirana zahvaljujući MSU nagradi  koju je dobila na 34. salonu mladih 2018., mlada grafičarka Vida Meić odlučila je predstaviti rezultate eksperimentiranja u tehnici kolografije.

Što je, zapravo, kolografija? To je tehnika, objasnila je umjetnica, lijepljenja bilo kakvih vrsta ljepila, u njezinom slučaju na ljepenku, to jest kartonsku podlogu. Preciznije, riječ je o stvaranju reljefa ljepilima. Kolografija je privlačna umjetnici i zato što je prilično jednostavna tehnika, ali je i izazovna jer kolografski postupci nisu mnogo istraživani i ne postoje ograničenja. Vida Meić utiskuje matrice u različitim bojama pa se tako jedan njezin rad, kaže, može sastojati od pet otisaka i pet različitih matrica. Ono što je umjetnici najzanimljivije jest uslojavanje boja: „Upravo su slojevi zanimljivi kolografski trenutak jer ih je teško kontrolirati, teško ih je unaprijed vizualizirati. Međutim, praksom se može predvidjeti buduća forma, a što je zapravo razmišljanje srodno slikarskom jer uslojavanjem boja postižem kompoziciju".

Spoznavši da je gledati, vidjeti i prepoznati oblik vrijedan estetske pozornosti „rijetkost, a možda i privilegija, Vida Meić svoje umjetničke srodnike pronalazi, između ostalog, u radovima američke znanstvenice i umjetnice Julie Buntaine koja se nadahnjuje idejom kako gledanje umjetnosti i praćenje skokovitih fiksacija oka također ima potencijala postati umjetničko djelo per se. Spominje i radikalnog autora Gustava Metzgera, preciznije njegov projekt bilježenja i prezentacije transformacije te rasta kristala iz 2005.

Lavirajući između kontroliranog slučaja i utvrđenih procedura grafičkog medija, Vida Meić samosvojno ukazuje na zanemarenu spoznaju vizualne percepcije. Naime, da bismo uistinu vidjeli svijet kakav jest, valja nam prekinuti prisan odnos s njim i otvoriti opažaj. Taj proces otvaranja opažaja, ukidanja asocijacija vezanih uz formu, a čiju je važnost naglašavala istaknuta profesorica s katedre Povijesti umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Jadranka Damjanov, otponac je i Vidinog razmišljanja o pojavnom svijetu. Vida se, dakle, zalaže za budnu svijest, za percepciju kao tjelesni proces u vremenu, čin živog kretanja (oka) i doživljavanja materije.

Iz teksta kustosice izložbe Leile Topić