Goldman Sachs nije uvijek bio monstrum s Wall Streeta, bezobzirno lice kill-or-be-killed kapitalizma na steroidima, to je bio samo skoro uvijek. Banku je 1869. godine osnovao njemački imigrant Marcus Goldman i razvio ju u suradnji sa svojim zetom Samuelom Sachsom. Bili su pioniri u poslovanju vrijednosnim papirima - što je fin način da se kaže kako su zarađivali izdajući kratkoročne obveznice malim trgovcima na Manhattanu.

Vjerojatno vam je lako zamisliti osnovni scenarij prvih 100 godina poslovanja Goldmana: mala, ali snalažljiva imigrantska banka koja ide protiv očekivanja i na temelju početnog uspjeha zarađuje gomile novca. U toj dalekoj povijesti postoji ssamo jedna epizoda na koju se danas valja osvrnuti - katastrofalno haranje tijekom spekulativne manije u periodu pred krah Wall Streeta krajem 1920-ih.

S tim velikim 'Hindenburgom' finacijske povijesti može se povući nekoliko paralela. U ono vrijeme glavni alat za varanje investitora bio je tzv. 'investment trust' (investicijski fond). Slično kao i u slučaju modernih 'mutual funds', od malih i velikih investitora uziman je novac kako bi se (barem teoretski) uložio na 'švedski stol' Wall Streetove trgovine vrijednosnih papira, no sami podaci o poslovanju najčešće su bili tajni. To u načelu znači da je neki 'averege Joe' tim principom mogao uložiti 10 ili 100 dolara i osjećati se 'velikim igračem'. Kao što su dnevna trgovina i e-trading tijekom '90-ih u igru uvukli mnoštvo novih naivaca koji su željeli biti face, investment trustovi su u svoje vrijeme navukli gomile u spekulativne igre.

Započevši model koji će kasnije opetovano ponavljati, Goldman je u igru investment trustova upao relativno kasno, ali je brzo u nju uskočio cijeli i potpuno poludio od lakomosti. Prva shema bilo je osnivanje Goldman Sachs Trading Corporationa, banka je izdala milijun dionica u vrijednosti od 100 dolara, sve ih kupila svojim novcem i onda 90 posto istih lakomoj javnosti prodala po 104 dolara. Trgovačka kompanija nakon toga je nemilosrdno unutar sebe trgovala svojim dionicama i sve si više podizala cijenu. Naposlijetku je dio sredstava upumpala u sponzoriranje novog trusta - Shenandoah Corporationa čijih je dionica također izdala u milijunskoj 'nakladi', a to je dovelo do osnivanja još jednog trusta pod nazivom Blue Ridge Corporation. Na taj je način, primjećujete, svaki investment trust funkcionirao kao paravan za izgradnju beskrajne investicijske piramide: Goldman koji se skriva iza Goldmana koji se skriva iza Goldmana... Od 7.250.000 inicijalnih dionica Blue Ridgea, 6.250.000 bile su u vlasništvu Shenandoaha koji je pak bio u većinskom vlasništvu Goldman Tradinga.

Krajnji rezultat ove 'igre skrivača' (zapitajte se je li vam to poznato), bio je lanac posuđenog novca ovisan o 'dobrom' funkcioniranju apsolutno svake karike. Osnovnu ideju nije teško pratiti. Uzmete dolar i za njega posudite devet, onda uzmete tih 10 i posudite 90, onda uzmete tih 100 i, sve dok ljudi posuđuju, uzmete i 900 i idete dalje. No, ako zadnji fond u liniji počne gubiti na vrijednosti tada više nemate novca kako bi isplatili investitore, a u tom slučaju svi ste masakrirani.

U poglavlju knjige 'The Great Crash, 1929' naslovljenom 'In Goldman Sachs We Trust', poznati ekonomist John Kenneth Galbraith opisao je Blue Ridge i Shenandoah kao klasične primjere ludila takvog 'skrivenog' tipa investiranja. Upravo su ti fondovi (trustovi), prema njegovim riječima, bili glavni uzrok povijesnog kraha. Preračunato u vrijednost današnjih dolara, banka je izgubila nevjerojatnih 475 milijardi dolara. "Nemoguće je ne 'diviti' se mašti utkanoj u jedno tako kolosalno ludilo", primijetio je Galbraith zaključivši da "ako ludilo mora postojati, onda treba spomenuti i njegove 'herojske' razmjere".