Fotografije jedne turske novinske agencije to dokazuju: Turska vojska koristi tenkove njemačke proizvodnje Leopard 2 u napadima na kurdske milicije YPG u Siriji. U Berlinu su brojni političari reagirali sa zgražanjem. Vladu u Ankari iritirale su kritike upotrebe tenkova Leoparda 2. "Mi smo ih kupili za dane poput ovih kada budemo izvodili napade. Kada bismo ih uostalom inače trebali koristiti", izjava je kojom je turski premijer Binali Yildirim branio svoje stavove.

Osim toga, zadaća Turske je i braniti južni dio teritorija NATO-a, rekao je on tijekom posjeta Berlinu 15. veljače i dodao: "Kao članica NATO-a i Njemačka također snosi odgovornost." Turska ofenziva u nepovoljan položaj dovodi njemačku Saveznu vladu jer je ustvari, prema željama Ankare, namjeravala odobriti dodatnu isporuku opreme za tenkove Leopard 2. Sada, barem službeno, o tome se više ne govori, iako se mogu čuti glasine o tome da su dogovori već započeli. Konačnu odluku o tome donijet će nova savezna vlada.

Trgovina naoružanjem između Njemačke i Turske ima dugu tradiciju. Još od osamdesetih godina je turska vlada, pored ostalog naoružanja, kupila njemačke borbene tenkove Leopard, koje proizvode tvrtke Rheinmetall i Krauss-Maffei Wegmann. U međuvremenu turska vojska posjeduje više stotina tenkova Leopard, koji se među oklopnim borbenim vozilima smatraju među najboljima. Leopard 2, koji koristi i Bundeswehr, predstavlja najsuvremeniju verziju i vrlo je tražen na globalnom tržištu naoružanja.

Prednost za partnere iz NATO-a

Za kupovinu ovog naoružanja nije dovoljan samo interes neke zemlje za nabavku naoružanja u Njemačkoj. Proizvođač naoružanja mora dostaviti odgovarajući zahtjev Saveznoj vladi, koja potom o tome donosi odluke i odobrava prodaju. Vladine odluke zasnivaju se na takozvanim "smjernicama za izvoz naoružanja", koje je 2000. godine usvojila tadašnja vlada SPD-a i Zelenih.

Partnerima u EU-u i NATO-u, među kojima je i Turska, posvećeno je posebno poglavlje. Na njih se načelno gleda kao na povjerljive zemlje primatelje, kada je u pitanju izvoz naoružanja: "Načelno to se ne može ograničiti, osim ako je iz određenih političkih razloga nužno ograničenje u pojedinačnim slučajevima."

Savezna vlada je tako postupila po pravilima, kada je Turska naručila njemačko naoružanje. Međutim, neke isporuke su bile vezane uz neke uvjete kao što je takozvana "potpora odbrani u sklopu NATO-a". U ovim slučajevima se Turska morala obvezati da će naoružanje koristiti samo u svrhu obrane te zemlje od vanjskog neprijatelja, ali ne i u sklopu sukoba u vlastitoj zemlji, kao što ga sada Turska koristi protiv Kurda. Da se Turska toga pridržavala, u to su promatrači više puta izrazili sumnje. Isporuka oko 350 Leoparda 2 bila je povezana samo s klauzulom koja zabranjuje preprodaju toga naoružanja.

Manje odobrenja

Tijekom proteklih desetljeća njemačke tvrtke su Turskoj uglavnom isporučivale malokalibarsko oružje, tenkove i ratne brodove. Ta trgovina bila je intenzivna. Sada pak u vezi s konfliktom s Kurdima i situacijom na području ljudskih prava, prije svega Ljevica i Zeleni zahtijevaju ponovo potpunu obustavu isporuke oružja Turskoj. Međutim, prodaja oružja Turskoj je smanjena tek nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u Turskoj u srpnju 2016., nakon čega su započele represije u toj zemlji.

Zbog zabrinutosti da bi moglo doći do zloupotrebe njemačkog oružja, njemačka vlada je, nakon propalog državnog udara, odbila izdati odobrenja za veći izvoz naoružanja Turskoj. Ali to nije dovelo do zaustavljanja trgovine naoružanjem: u prva četiri mjeseca 2017. godine - prema najnovijim dostupnim informacijama - izdano je ukupno 57 dozvola. Čini se da se mjerodavni ne vode maksimom o stanju ljudskih prava, "već načelom da se izvoz naoružanja i vojne opreme partnerima unutar NATO-a, kao što je Turska, u biti ne ograničava", žalio se u jednom podnesku Saveznoj vladi zastupnički klub Zelenih u svibnju 2017.

"Nema prljavih dogovora"

Uhićenje njemačkih državljana u Turskoj također je doprinijelo tome da se trgovina i isporuke naoružanja stave na led. Nije se bez razloga novinar Deniz Yücel žestoko suprotstavljao ideji da se njegovo oslobađanje povezuje s "prljavim poslovima", to jest, da se zauzvrat obećavaju određeni poslovi trgovine naoružanjem. Savezna vlada negira da je dala bilo kakva obećanja u vezi s time. "Nije bilo ni čistih ni prljavih dogovora", rekao je ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. "Nikada nije postojao nikakav dogovor", potvrdio je to i njegov turski kolega Mevlüt Cavusoglu.

Nakon oslobađanja Yücela, turska vlada je demonstrativno i javno izrazila interes da zajedno s Njemačkom proizvodi tenkove - kao da je sada za to uklonjena značajna prepreka. U međuvremenu sve više parlamentaraca i aktivista za ljudska prava upozorava na to da se Turskoj ne dostavlja više oružja. Tako na primjer "Zajednička konferencija crkva i razvoj " zahtijeva potpunu obustavu izvoza naoružanja u Tursku.

Proizvodnja tenkova u Turskoj

Srednjoročno Turska nastoji da postane što više neovisna o uvozu naoružanja, zbog čega ona jača svoju vojnu industriju. Planirana je proizvodnja 1.000 turskih borbenih tenkova tipa "Altay". Ali to Turska ne može izvesti bez stručnjaka iz inozemstva, licenci i preuzimanja tuđe tehnologije. Na taj način se njemačke kompanije kao što je Rheinmetall vraćaju u igru - i okreću se novim oblicima suradnje s Turskom. Tako je Rheinmetall, zajedno s jednom turskom kompanijom, još 2016. postigao dogovor o zajedničkom ulaganju i na temelju toga je iste godine osnovan "Rheinmetall BMC Defense Industry" u Turskoj. Ova kompanija se prijavila na natječaj za proizvodnju i daljnje usavršavanje tenkova tipa "Altay". Za takav transfer znanja nije potrebno odobrenje Berlina, sve dok se za te potrebe ne kupuju potrebni dijelovi za oružje u Njemačkoj.