Izborni rezultat je politički potres najneugodnije vrste: iznenađujuće veliki uspjeh političara FPÖ- Norberta Hofera na predsjedničkim izborima u Austriji znači uzbunu za ostatak Europe. Funkcija predsjednika je doduše uglavnom reprezentativna, ali pruža mogućnost političkog utjecaja. Hofer je već najavio kako će, ako pobjedi na izborima, raspustiti trenutnu koalicijsku vladu socijaldemokrata i narodnjaka. Njegova stranka je, prema ispitivanjima, trenutno najjača u Austriji. Alpska republika bi tako, nakon Poljske i Mađarske, mogla postati još jedna zemlja Europske unije sa desničarsko-populističkom vladom.

Kapitulacija "velikih"

Komentatori u Austriji kritiziraju kako je loš rezultat bivših velikih narodnih stranaka i rezigniran stav prema FPO-u i svojevrsna kapitulacija konzervativaca i socijaldemokrata. Premijer Faymann se od političkog prijatelja Angele Merkel u politici prema izbjeglicama pretvorio u jednog od njenih najvećih protivnika. Ali to mu to na izborima nije ništa pomoglo. Kako je moguće pustiti na miru kandidata poput Hofera, bivšeg člana bratstva njemačke nacionalne orijentacije i umjesto da ga se napada svim snagama, hodati oko njega na prstima?

Drugačiji, a opet slični

I naravno, kako je moguće ne prihvatiti borbu i poslati najjačeg kandidata u stranci u izbornu trku za predsjednika? Umjesto toga, obje nekada velike stranke su očigledno kandidirale ljude koji niti sami nisu bili previše zainteresirani da pobjede na izborima. To je političko samoubojstvo - iz straha od smrti! U Beču se sa samosažaljenjem promatra vlastita propast. To možda ima neki morbidni šarm, ali je strahovita politička greška. Jer protjerati desničare kada se oni već domognu vlasti je strahovito teško, to dobro znamo iz povijesti 20. stoljeća.

„Nacionalna snaga" u Rumunjskoj, „Naša Slovačka" u toj zemlji ili „Jobik" u Mađarskoj dokaz su uspona desničarsko radikalnih pokreta, osobito na istoku Europe. Ali i sa ovom Slobodarskom strankom u Austriji, Nacionalnim frontom u Francuskoj ili Danskom Narodnom strankom takav politički trend ostvaruje i zastrašujuće mnogo uspjeha i u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom. Posebno u Poljskoj gdje je stranka Pravo i pravda (PiS) već počela sa demontažom demokratskih institucija, ograničava medijske slobode i državu je u samo nekoliko mjeseci odgurala u izolaciju. Već tamo se može vidjeti što znači kad vlast preuzmu desničarski nacionalisti: oni uništavaju demokraciju jer samo tako mogu opstati na vlasti. Novi radikalni desničari se međusobno ponešto razlikuju, ali su u srži svi veoma slični.

Ne smijemo samo promatrati takav trend u Europi bez da išta učinimo. Ako netko nešto želi promijeniti, mora hitno postati aktivan. Počinje već kod toga da se takve političare ne primi u društvo. Jer, ne može se prihvatiti da je netko protivnik demokraciji, rasist, nacionalist ili netrpeljiv prema drugoj vjeri ili strancima. To se mora uvijek iznova naglašavati i objavljivati.

Moramo objasniti kako odgovor na globalizaciju i njene loše strane nije povlačenje iza nacionalnih granica. Ili Austrija, Slovačka ili Mađarska misle kako će same uspjeti stati na kraj međunarodnim financijskim spekulantima i gospodarskoj ekspanziji Kine? Takva obećanja su apsurdna i tu bedastoću treba otvoreno napasti i - prije svega, ponuditi bolje odgovore. I na kraju: stare narodne stranke se opet moraju sjetiti gubitnika globalizacije. Jer u njihovom nezadovoljstvu se krije politički eksploziv.

„Dobra stara vremena" nisu bila bolja, već samo stara

Čežnja za „dobrim starim vremenima" kakvu zastupaju desničarske stranke je zapravo besmislica. Ta vremena su bila stara, ali nisu bila bolja i sigurno nisu bila bolja nego što je današnjica. I tu je potrebno mnogo objašnjavanja. Može se razumjeti nostalgična želja za svijetom koji bi bio jednostavniji - tko i sam ponekad ne poželi tako nešto?

Ali ne preostaje nam ništa drugo nego da onda stvorimo bolju budućnost. U prošlosti žive samo stari duhovi. Kod desničara se povijest rado izmišlja i krivotvori - to sad vidimo i u Poljskoj. Izazov za sve demokracije u Europi, obzirom na ovaj razvoj, je potpuno jasan: prestanite ukočeno gledati na desničarski populizam kao zec u zmiju. Mi nismo zečevi: prihvatimo se borbe.