Znanstvenici imaju novo objašnjenje zašto neki ljudi ne mogu pričati bez gestikuliranja rukama. Gestikuliranje prema njihovom mišljenju daje vizualne smjernice i uvid u naše misli i može ih čak izmijeniti. Sian Beilock i Susan Goldin-Meadow sa Sveučilišta Chicago spojile su svoja dva istraživanja u jedno s ciljem otkrivanja na koje načine gestikuliranje djeluje na misli. Beilock je analizirala utjecaj pokreta i određenih akcija na misli, a Goldin-Meadow se bavila konkretno gestikulacijama.

Istraživačice su od volontera u zatražile da riješe problem znan kao „Hanojski toranj". Radi se o matematičko-logičkoj igri u kojoj je potrebno prebaciti naslagane diskove različite veličine s jednog stupića na drugi. Pravila su jednostavna. Diskovi su poslagani na jedan stupić (toranj) po veličini od najvećeg prema najmanjem. Postoje tri stupića. Potrebno je diskove presložiti na drugi stupić no dozvoljeno je micati disk po disk s tim da tijekom preslagivanja nije dopušteno staviti veći disk na manji.

Nakon završetka zadatka volonteri su premješteni u drugu prostoriju i objasnili kako su ga obavili (a to je praktički nemoguće objasniti bez pokreta ruku). Volonteri su zatim opet trebali obaviti isti zadatak, ali nekima od njih dani su pojedini diskovi čija je težina drugačija od onih koje su već koristili.  Volonteri koji su se prilikom objašnjavanja zadatka koristili samo jednom rukom u gestikulacijama drugi put su imali problema prilikom rješavanja apsolutno istog zadatka. Trebalo im je dulje da preslažu diskove od ljudi koju su gestikulirali s obje ruke i što su više gestikulirali jednom rukom to im je trebalo više vremena da preslažu diskove s jednog stupića na drugi. Na taj način je dokazano da to kako gestikuliramo utječe na to kako razmišljamo. Goldin-Meadow i Beilock tvrde da su volonteri 'zacementirali' način rješavanja problema tornja kroz gestikuliranje pa ih je nevidljiva promjena u diskovima (težina) potpuno zbunila.

U drugom gotovo identičnom eksperimentu opisanom u časopisu Perspektive u psihološkoj znanosti volonteri su također dva puta rješavali isti problem, ali prije promjena diskova po težini nisu objašnjavali kako su problem riješili prvi put. Oni koji su gestikulirali drugi puta su bili manje uspješni  nakon tajne promjene diskova. „Gestikulacija je poseban oblik pokreta. Možete pomisliti da je manje utjecajna jer nema izravno djelovanje na okolni svijet", kazala je Goldin-Meadow, ali ona i Beilock misle da je utjecaj gestikulacije upravo suprotno uvriježenom mišljenju poprilično velik jer „gestikuliranje o određenom pokretu ili činu traži od vas da prikažete taj čin." Istraživanje je objavljeno u časopisu Psihološka znanost.