Mržnja, kao jedno od najdestruktivnijih emotivnih stanja nije tek emocionalna turbulencija; ona je tihi požar koji zahvaća sve što je krhko, vrijedno i civilizacijski stečeno. Pojavljuje se poput sitne, gotovo neprimjetne pukotine u moralu zajednice, ali se ubrzo pretvara u rasjed koji dijeli ljude, identitete i čitave generacije. Kada se u društvu normalizira mržnja, prestaje biti riječ o individualnim devijacijama - postaje riječ o kolektivnoj bolesti, o opasnom zamućenju percepcije koje nas navodi da u drugima više ne vidimo osobe, nego projekcije vlastitog straha. U tom procesu društvo polako napušta svoje etičke i civilizacijske temelje te ulazi u spiralu dehumanizacije.

Posebno zabrinjava činjenica da sve veći broj mladih ljudi pribjegava agresiji kao jedinom jeziku koji znaju artikulirati. Rastreseni emocionalnim preopterećenjima, pritiscima identiteta i kulturom instantnih reakcija, bez adekvatne podrške i prostora za zdravu emocionalnu regulaciju, mnogi od njih kanaliziraju frustraciju u destrukciju. Agresija nikada nije rješenje, nego kratkotrajna iluzija kontrole a to je opasna podvala koja cijele generacije može odvesti na put normaliziranog nasilja.

Još je opasnije kada država ostaje pasivni promatrač ovih procesa. Država koja ne zauzme jasan, etički utemeljen stav prema mržnji i agresiji, koja se skriva iza proceduralne neutralnosti ili političke kalkulacije, šalje poruku da mržnja nije prijetnja - nego prihvatljivo sredstvo izražavanja. Time institucije ne samo da gube moralni autoritet, nego i prešutno sudjeluju u stvaranju društva u kojem ekstremizam postaje legitimna forma izraza.

Pogrešnost mržnje ne očituje se samo u moralnom smislu (premda je i to nesporno), ona je pogubna zato što razara kapacitet zajednice da racionalno promišlja vlastite probleme. Mržnja je emocionalni kratki spoj - prividno oslobađajući ali zapravo paralizirajući. Umjesto da otvara prostor dijalogu i razumijevanju, ona stvara hermetički zatvorene ideološke mjehure u kojima argumenti prestaju biti relevantni, a identitet postaje jedini kriterij vrijednosti.

Slijedimo li put koji mržnja trasira, nailazimo na krajolik obilježen strahom, polarizacijom i društvenom fragmentacijom. Povijest je više puta pokazala da društva koja dopuštaju da se mržnja ukorijeni završavaju u konfliktima, represiji i nijekanju temeljnih ljudskih prava. Mržnja nikada ne ostaje statična; ona nužno eskalira. Od netrpeljivosti prelazi u diskriminaciju, od diskriminacije u nasilje, od nasilja u institucionaliziranu nepravdu.

Stoga se borba protiv mržnje ne može svesti na moraliziranje, niti je moguće neutralizirati je pukim pozivima na toleranciju. Potrebno je oblikovati kulturu u kojoj se kritičko mišljenje cijeni više od tribalne lojalnosti, u kojoj je dijalog važniji od pobjede u retoričkom nadmetanju, a empatija shvaćena kao znak snage, a ne slabosti. Smisleno društvo gradi se na sposobnosti da se prepoznaju složenosti ljudskih iskustava i međuzavisnosti, jer niti jedna zajednica ne postoji u izolaciji - njezina kvaliteta uvijek je odraz kvalitete odnosa među njezinim članovima.

Mržnja, dakle, nije samo moralni promašaj nego i civilizacijski rizik. Povijest nas je već više puta brutalno podučila da mržnja nikada ne ostaje samo retorika. Suprotstavljanje mržnji nije idealistička gesta, nego nužan preduvjet očuvanja društvene kohezije i ljudskog dostojanstva. Tek kada zamijenimo destruktivne impulse kulturom razumijevanja, možemo govoriti o istinskom napretku - onom koji ne počiva na isključivanju, nego na dijeljenju, ne na antagonizmu, nego na uzajamnosti.