Kralj već kasni. Sunce je već izašlo, a on mora na svoje polje prije nego što vrućina postane nesnosna. Treba ubrati lišće koke, kao što to Julio Pinedo - točnije; Julio I. čini svakog dana od kako zna za sebe u svom pedesetogodišnjem životu.

Njegova rezidencija se nalazi u Mururati, usred bolivijskog yungas - visinskih prašuma koji se prostiru na obroncima Anda. Selo broji jedva 400 duša, a zemljanom stazom, sa vrećom preko ramena, kralj se pješice uspinje uz brdo. Sve miriše po koki i ona tu posvuda raste. U Boliviji je lokalnim stanovnicima dopušteno žvakanje njenog lišća pa je tako dozvoljen uzgoj koke na ukupno 12 tisuća hektara. Koliko polja koke doista ima, to nije pametno pitati: takvi znatiželjnici lako mogu nestati u yungasu jer organizirani kriminal i tamo seže svoje krakove.

Ali takvi znatiželjnici rijetko zalaze u Mururatu. Jedva se može zamisliti tužnije i jadnije mjesto. Tu leži i objašnjenje kralja Julia I. i njegovog pravog kraljevskog porijekla: gotovo svi u tom selu su potomci robova iz Afrike. Prvi su došli već u 16. stoljeću i morali su raditi u rudnicima srebra u Potosiju. Mnogi su umrli u tom rudniku, a preživjele su pokupili bogati zemljoposjednici da rade na njihovim imanjima u tom dijelu Bolivije.

Zatočeni princ

1820., sa jednim od posljednjih brodova koji su dovozili robove u tu zemlju, među uhvaćenim Afrikancima je bio i princ Uchicho. Kraljevstvo njegovog oca se prostiralo u današnjem Senegalu, a kako je točno dospio u ropstvo, to je zaboravljeno. Možda su ga uhvatili bijelci, možda je zarobljen u nekoj borbi sa susjednim plemenima. Mnoga plemena Afrike svoje zarobljenike iz ratova koje su vodili prodavali bijelim trgovcima robova - ponekad su i vodili ratove samo zbog toga.

Kako se još uvijek priča među potomcima tih robova, kad se jednom princ Uchicho prao u rijeci golog gornjeg dijela tijela, drugi robovi su primijetili tetovaže koje su svjedočili da je to član kraljevske obitelji njihove bivše domovine. Zato su dragovoljno odlučili svakog dana raditi pola sata duže kako i njihov kralj ne bi morao raditi kao rob.

Po toj priči, stari kralj u Africi nije imao drugih sinova osim Uchicha. Zato je 1832. kad je osjetio da mu se približava kraj, svom sinu u Novom svijetu poslao i krunu njihovog kraljevstva i kraljevski ogrtač. Uchicho je za prezime uzeo prezime njegovog gazde, Pinedo. Njegova dinastija se nastavljala s koljena na koljeno sve do kralja Bonifacia koji je umro 1954.

U Boliviji danas živi nešto preko 23 tisuće potomaka tih robova, uglavnom iz Senegala. Njihov život niti danas nije lak jer su ih prezirali i bijelci i domaće, indogeno stanovništvo. Doduše mnogi su se oženili sa cholitas, potomcima drevnih stanovnika Anda, ali i danas se u Boliviji osjeća netrpeljivost među pripadnicima indogenog stanovništva i bivših robova. Uzgred, u toj zemlji je ropstvo trajalo praktično sve do revolucije u Boliviji 1952. Tek dvije godine kasnije, 1954. je tako i posljednji rob pušten na slobodu - i najčešće, u siromaštvo.

Kralj crnog stanovništva Bolivije

Upravo zbog te netrpeljivosti, predsjednik Bolivije Evo Morales je odlučio i simboličnom gestom priznati prava stanovnika Bolivije porijeklom iz Afrike. Tako 3. prosinca 2007. Julio nije stigao na svoje polje koke, nego je morao u La Paz. Da objasnimo: kralj Bonifacio je imao samo kćerke i po običaju kakav je vladao u mnogim monarhijama (u kneževini Monako je on još uvijek na snazi), samo muški potomak može biti kralj. Julio je pak najstariji među unucima kralja Bonifacia tako da mu je na svečanosti priređenom u glavnom gradu Bolivije, predsjednik Morales osobno stavio krunu na glavu i priznao ga za kralja građana Bolivije afričkog porijekla.

Plaketa tog priznanja još uvijek visi u rezidenciji Julija I. u Mururati: "Priznajemo gospodina Julia Pineda, rođenog u Mururati, općina Croico, pokrajina Sjeverni Yungas, kao kralja Afrobolivijanaca." Doduše, na zelenoj kućici kralja na uglu ulice ne vise nikakve zastave niti je obješen nekakav natpis - sa izuzetkom natpisa "Tu se prodaje sladoled". Jer na dvoru prije svega vlada supruga Julia, kraljica Angelica i u prizemlju je mala prodavaonica. Može se kupiti češnjak, posvuda vise banane, tri paketa jaja stoje pored stare vage, ima ulja i lokalnog osvježavajućeg napitka Cola Quina. Upravo tamo, na zidu sa kojeg već pada žbuka, visi i predsjedničko priznanje kralja Julia I.

Diskriminacija i netrpeljivost

Kraljici Angelici je u posjet stigla njena sestra, Cleofe Pinedo. Ona se žali da se još uvijek ništa nije promijenilo i da su ovi potomci robova još uvijek diskrimirani u Boliviji: "Ne primamo nikakvu pomoć od države, sve dobivaju Indosi, Aymare i Quechue". Jedina oznaka kraljevstva je "kraljevska palača", kućica pored crkve gdje kraljica Angelica obično svakog poslijepodneva ide malo počistiti prašinu.

Na palači su razbijeni prozori, a hrpica cigala stoji pred vratima. Unutra je samo jedan jeftin i istrošen stol i šest stolica na koje bolje da ne sjedaju malo punije osobe. Ali takvih u tom siromašnom selu ionako nema. Jedino su na zidovima fotografije krunjenja Julija I. i natpisi o povijesti kraljevstva. Tu se ponekad okupljaju predstavnici Afrobolivijanaca, ali palača uglavnom zjapi prazna.

Oko pet sati poslije podne kraljica se vraća kući i počinje pripremati večeru za kraljevsku obitelj: guli krumpire za juhu i televizor je upaljen. Oko pola osam se i kralj vraća kući sa polja. Jedva se pozdravljaju i gotovo bez riječi jedu posnu juhu. Koje probleme ima njegovo kraljevstvo? Julio odmahuje rukom, baš ga briga za monarhiju. Dovoljna mu je muka što je cijena koke trenutno tako niska - previše ga ima na tržištu. Za jednu libru, oko pola kilograma može dobiti jedva 12 bolivianosa, dakle oko eura i pol. Koji su mu ciljevi? I tu se jedino može sjetiti kako njihovo selo hitno treba ambulantu.

"Možda drugi put"

Kralj Julio i kraljica Angelica opet nemaju muških potomaka, ali su i službeno usvojili sina Angeličine sestre, Ronalda. 21 mu je godina i službeno je prijestolonasljednik. On ima više ambicija i želi da se potomci robova udruže, da njeguju svoje tradicije i običaje i da se tako onda lakše izbore za državnu pomoć. Često odlazi u tri sata udaljenu Mururatu gdje također ima mnogo Afrobolivijanaca. Sanja o tome da jednog dana posjeti Senegal - sasvim teoretski će on postati i kralj tamošnjeg dijela plemena, ali to ga ne zanima. Želi samo vidjeti njihovu staru domovinu.

Kralja Julia više ne zanima niti vanjska, niti domaća politika. Pitamo ga, da li nam hoće pokazati svoju krunu: "Ne, danas ne. Negdje je gore u ormaru. Možda slijedeći put", mrzovoljno odgovara. Uopće, on želi samo da ga puste na miru i da obrađuje svoje polje koke. Kao i njegov otac i otac njegovog oca.