‘Svatko tko žarko želi dijete, a ne može ga dobiti normalnim putem, učinit će sve i pokušati nemoguće’. Ta je rečenica ispisana na jednom od mnogih blogova obitelji koje su se susrele s brojnim preprekama pri pokušaju posvajanja djeteta.

Nedostatak informacija, neekspeditivnost socijalnih službi, administrativne prepreke, gubitak živaca i vremena, socijalna neosjetljivost... navedeni su kao ključni problemi obitelji ili osoba koje žele posvojiti dijete. Zbog takvih razloga spomenuti je par odlučio na blogu objaviti (ne)običan oglas u kojem su zamolili djevojku, ženu koja ne želi dijete ili bi za njih mogla iznijeti trudnoću uz pomoć unesene oplođene jajne stanice, da im se javi. Mladi par je  svjestan da je njihova molba svojevrstan šok za javnost, no istaknuli su da ne vide drugog izlaza, jer žarko žele postati roditelji.

Dugotrajna procedura

Godišnje se u Hrvatskoj posvoji između 120 i 150 djece, što je u znatnom  nerazmjeru s brojem potencijalnih posvojitelja. Osim toga, zbog sporosti sudskog procesa i inertnosti odgovarajućih institucija, malo je djece koju je moguće posvojiti, koja su ‘pravno čista’, a kako postupak za posvajanje djeteta pokreće socijalna služba, vrlo je vjerojatno da će učinkovitost  procesa ovisiti upravo o djelatnicima socijalne službe i njihovoj individualnoj, odnosno subjektivnoj procjeni.

U Dječjem domu Zagreb godišnji je prosjek 35 do 40 posvojene djece. Prije tri godine iz tog je doma posvojeno 49 djece, godinu poslije 35, dok je prošle godine bilo samo 25 posvojenja. Nedavno je u svim informativnim emisijama snažno odjeknuo slučaj tete koja je željela posvojiti svog nećaka, no socijalna radnica procijenila je kako teta u svom stanu nema dovoljno garderobnog prostora. Apsurdno, doista, no iako je vjerojatno riječ o ekstremnom primjeru, on možda najslikovitije objašnjava koliko je posvajanje naporan i frustrirajući proces. Evo i zašto. U Hrvatskoj ne postoji jedinstveni registar posvojitelja na nacionalnom nivou, koji bi omogućio da posvojitelji podnose molbe na jednom mjestu i kojim bi se, osim statističkih podataka, utvrdio i redoslijed, odnosno svojevrsna lista čekanja. Umjesto toga, svi koji žele posvojiti dijete trebaju se prijaviti u sve moguće centre za socijalnu skrb, a prije toga sami doznati potrebne informacije.

Nepovezani centri za socijalnu skrb

Hrvatski centri za socijalnu skrb naprosto nisu povezani, što otežava njihov rad, usporava postupak posvajanja i tako neminovno zadržava djecu u institucijama koje, unatoč materijalnom i stručnom kapacitetu, ne mogu nadomjestiti obitelj. Osim toga, dugotrajnu proceduru dodatno je otežavala i stara, nedavno srećom izmijenjena odredba Obiteljskog zakona, prema kojoj su potencijalni posvojitelji morali biti unutar dobne granice od 21 do 35 godina. Slijedom europske Konvencije o posvajanju ta je gornja dobna granica ukinuta.
Time je stvorena mogućnost za veći broj posvojene djece, a izbjegnuti su i brojni apsurdi poput nemogućnosti posvajanja zbog toga što je posvojitelj, primjerice, za samo jedan dan premašivao gornju granicu ili bi posvajanje sudskim putem ostvario samo jedan od bračnih partnera. Upravo zbog sporosti sustava, mučne i dugotrajne procedure, mnogi su parovi odustali od posvajanja djece, a to ni u kojem slučaju ne može biti dobro.
Spomenuta izmjena Obiteljskog zakona samo je jedan korak naprijed, no morat ćemo ih učiniti puno više, a to uključuje mnoge napore na pravnom i socijalnom nivou. U suprotnom, djeca su ta koja će ostati sankcionirana i obilježena za cijeli život. Prvo odbačena, a potom zakonom onemogućena i uskraćena za djetinjstvo.

Dr. Jasna Kelava Ćurković, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb, za Metro Express je objasnila načine posvajanja i prepreke u posvajanju djece u Hrvatskoj.

• Što pokazuje statistika o posvajanju djece u Hrvatskoj?
- U posljednjih deset godina broj posvojenja kreće se od 120 do 150 djece. Uglavnom se posvajaju djeca u najranijoj dobi, znači do predškolskog uzrasta, i to iz dječjih domova, udomiteljskih obitelji ili unutar same obitelji kada posvajaju očuh ili maćeha. U Dječjem domu Zagreb godišnji je prosjek od 35 do 40 posvojene djece s tim da smo 2005. godine imali 49 posvojenja, godinu poslije 35, da bi prošle godine bilo samo 25 posvojenja.

• Koji su razlozi takvoj neujednačenosti, odnosno pada broja posvojenja?
- Nikada ne možete znati koliko će djece biti pravno ‘čisto’ kako bi ispunili pretpostavke za posvojenje. Te pretpostavke znače da dijete ima roditelje nepoznatog prebivališta ili boravišta, da se roditelji suglase oko oduzimanja roditeljske skrbi, ako im je sudskim putem oduzeta roditeljska skrb ili su lišeni poslovne sposobnosti pa se ne mogu skrbiti o djetetu.

• U kojim se slučajevima posvojenje najbrže ostvaruje?
- Ako roditelj nakon rođenja djeteta potpiše suglasnost za odricanje roditeljskih prava, a to se može potpisati 42 dana nakon rođenja djeteta. Dijete potom može biti posvojeno u najranijoj dobi od tri mjeseca. Ukratko - kada je roditelj suglasan, posvajanje se najbrže ostvaruje. Kada nemamo takav slučaj i dijete je smješteno u ustanovu, prema zakonu je roditelj dužan posjećivati dijete jednom u tri mjeseca. Ako to pravo odnosno obvezu i koristi, roditelj zapravo sprječava posvojenje, no i dalje ne preuzima brigu o njemu.

U Hrvatskoj ne postoji jedinstveni registar posvojitelja, a time ni mogućnost da se potencijalni posvojitelji jave na jedno mjesto i tako budu registrirani u svim centrima. Takav registar omogućio bi uvid u pravo stanje stvari i mogao bi se poštovati redoslijed u posvajanju. Stoga je preporučljivo slati molbe u svih osamdeset centara za socijalnu skrb, pa čak i u one najmanje, kako bi posvojitelji imali veće šanse za brže posvojenje djeteta.• Kakva su rješenja u takvim slučajevima?
- Kao ustanova koja posjeduje stručne timove, nastojimo pratiti i opisivati kvantitetu i kvalitetu tih posjeta. Kako oni utječu na dijete, koliko su uopće važni za djetetov život... Kada je procjena takva da ti posjeti za dijete ne znače ništa, Centar za socijalnu skrb pokreće postupak za oduzimanje roditeljske skrbi, a  odluku donosi sud. Sve zapravo ovisi o ažurnosti centara koji pokreću taj postupak. Prije toga, naravno, valja prikupiti svu dokumentaciju, a kada predmet jednom i dođe na sud, upitno je koliko će trajati postupak. U manjim se sredinama zna dogoditi da cijela procedura traje jako dugo.
 
• Koje uvjete trebaju ispunjavati potencijalni posvojitelji?
- Prema novim izmjenama Obiteljskog zakona, ‘skinuta’ je gornja dobna granica od 35 godina. Ta je izmjena dobrodošla, jer se dob računala prema starijem partneru i na temelju se toga određivala dob djeteta kojeg mogu posvojiti. Osim toga, kada bi jedan od posvojitelja nadilazio gornju granicu, posvojenje bi se realiziralo na način da bi posvojitelj bio samo jedan bračni partner, što znači da drugi bračni partner djetetu nije bio zakonski posvojitelj. To je stvaralo veliku zbrku u životima djece, osobito u slučajevima razvoda brakova ili smrti jednog od partnera. Dakle, kada par ili pojedinac odluči posvojiti dijete, obraćaju se nadležnom centru za socijalnu skrb koji provodi socijalnu i psihološku obradu posvojitelja i donosi mišljenje o sposobnosti za posvojenje. U svakom slučaju, pazi se da mlađi posvojitelji dobiju i mlađu djecu, a stariji nešto stariju.

Za dijete je iznimno važno da što manje bude u instituciji i da što prije pronađe obitelj koja će se o njemu skrbiti.
• Što se točno procjenjuje?
- Psiholog i socijalni radnik procjenjuju oba posvojitelja, njihovo funkcioniranje kao obitelji, te sposobnost za uzdržavanje i brigu oko djeteta. Promatraju se njihove psihološke karakteristike, želje, motivi za posvojenje, osobne karakteristike, socijalna sredina u kojoj žive, kako žive i, naravno, imaju li uvjete za preuzimanje brige o djetetu.

• Kako započeti postupak posvajanja?
- Nakon obrade i mišljenja matičnog centra, posvojitelji trebaju poslati molbe na sve centre u Hrvatskoj, a to znači na više od osamdeset adresa. U Hrvatskoj ne postoji jedinstveni registar posvojitelja ni mogućnost da se javite na jedno mjesto i tako budete  registrirani u svim centrima. Zašto? Posvojitelji ne mogu znati otkud će biti dijete koje će posvojiti i stoga je dobro da apliciraju na sve centre, pa čak i one najmanje. Tako imaju veće šanse. Neki upućuju molbe na pet centara, neki na dvadeset.., no ponavljam, bolje je poslati na svih osamdeset.

• Koliko traje postupak posvajanja?
- Nema pravila. Postoji i faktor sreće, ali važno je i da često kontaktiraju centre i budu u tijeku. Nije loše da budu nametljivi, to je čak i prednost. Posvojitelji koji su tako postupali, brže su realizirali posvojenja.

• Održavate li kontakte s posvojiteljima i nakon završetka postupka i kakva su vaša iskustva?
- U gotovo 99 posto slučajeva, to su vrlo uspješne životne situacije. Posvojitelji nam često kažu: Zašto se prije nisam odlučio na posvajanje! Znate, mnogi se iscrpljuju umjetnom oplodnjom i prolaze mučne pretrage, a s druge strane neko dijete u instituciji jedva čeka naći obitelj. Mi imamo dobre uvjete, materijalne i stručne, ali nikada ne možete pružiti djetetu ono što je najvažnije, a to su potpora, sigurnost, osjećaj pripadnosti... Djeca koja odrastaju bez toga, praktički su emocionalno ugrožena i kasnije.

“Uvijek spomenem primjer naše odgojiteljice koja je prvo posvojila, a potom i rodila dijete. Kad su je pitali što osjeća prema djeci, kazala je ‘isto’, samo što je jedno došlo na velika, a drugo na mala vrata.”
dr. Jasna Kelava Ćurković
ravnateljica• Koje su prepreke u postupku posvajanja?
- Loše je što ne postoji jedinstveni registar posvojitelja koji bi doista umnogome olakšao postupak. Tako bismo imali uvid u pravo stanje stvari, mogao bi se poštivati redoslijed, vidjelo bi se tko je i kada aplicirao. Sjećam se jednog gospodina koji nas je često nazivao, a mogu samo pretpostaviti koliko je nazivao centre. Uspio je posvojiti dijete u roku od tri mjeseca. Bio je vrlo, vrlo uporan. Znam da centri za socijalnu skrb imaju puno posla, pa ljudi ponekad ne dobiju dovoljno potrebnih informacija i nađu se pred zidom, ne znaju kamo i otkud krenuti.

• Što biste im savjetovali?
 - Moj je savjet da svakako zovu centre, kontaktiraju, zahtijevaju informacije, raspituju se o svojim šansama i što češće komuniciraju s djelatnicima centara.

• Kamo odlaze djeca iz dječjih domova nakon osamnaeste godine?
 - Do prije desetak godina, djeca su boravila u institucijama do osamnaeste godine, no ta se granica pomaknula. I to je dobro, jer djeca koja nemaju skrb do osamnaeste godine, nemaju je ni poslije. Iako su službeno odrasli, zapravo je još uvijek riječ o djeci koja ne mogu bez potpore. Stoga smo svojedobno osmislili projekt stambene zajednice kojom se stvorila mogućnost da ostanu u sustavu kako bi im se na način primjeren njihovoj dobi pružila potpora. Mislim da je to naš najbolji projekt, a za djecu koja dugo ostaju u instituciji, i najbolje rješenje. Trenutačno imamo sedam stambenih zajednica u kojima mladi žive godinu, dvije, tri... dakle dok se ne snađu. Pomažemo im u pronalaženju posla ili  u studiranju.

• Kakav je razvoj djece odgajane u institucijama?
- Oni su se navikli boriti za sebe, funkcionirati kroz borbu i puno više ulagati da bi dobili ono što se u nekim obiteljima dobije olako. To je u jednu ruku dobro, jer će se i dalje nastojati probijati kroz život, ali nije dobro mnogo godina provesti u instituciji. Kada djeca nemaju iskustvo obitelji, nemaju ni model prema kojem će razvijati vlastitu obitelj. Zna se dogoditi da djeca djece iz domova završe u instituciji.

• Što treba promijeniti?
- Praksu. Zakoni su dobri, ali primjenu treba nadzirati i kontrolirati kako bi se procesi u svim segmentima pokrenuli na vrijeme i kako bi rješavanje pravnog statusa djeteta trajalo što kraće. Za dijete je iznimno važno da što prije stigne u obitelj i da što kraće boravi u instituciji. Mi imamo dobre stručne kapacitete,  organizaciju i materijalne uvjete, no to je samo jedan mali dio. Najvažnija je obitelj. Osim toga, treba razvijati izvaninstitucionalne oblike usvajanja poput udomiteljstva. Treba mijenjati i svijest iako se institucija posvojenja više ne doživljava kroz tabue. No, često se zna reći: Što ćeš posvajati tuđe dijete? Posvojenje treba vrednovati kao i rođenje djeteta, jer to je uvijek željeno roditeljstvo, čemu svjedoči veliki broj posvojitelja. Uvijek spominjem primjer naše odgojiteljice koja je najprije posvojila dijete, a potom i rodila. Kada su je pitali što osjeća prema jednom i drugom djetetu, odgovorila je: Prema oba djeteta osjećam isto, samo je jedno došlo na velika,  a drugo na mala vrata.