"Kad je ubijen moj najbolji prijatelj, morao sam izabrati na koju ću stranu. Odlučio sam nositi crveni klaunovski nos i učiti djecu da hodaju na štulama", objašnjava nam Marco Riccio (na naslovnoj fotografiji desno). 22 su mu godine i potpredsjednik je Il Tappeto di Iqbal (u prijevodu, Iqbalov tepih).

Ova nevladina udruga djeluje u Barri, četvrti Napulja u koju nije baš pametno zalaziti. To je nekad bila živa industrijska četvrt, ali je mnoge pogone razorio potres 1980. Nikad više nisu obnovljeni jer se više nisu niti isplatili. Tako se Barra, smještena između autoceste u zaleđu od obale iza glavne željezničke postaje Napulja, pretvorila u siromašno i propalo naselje čvrsto u rukama napuljskog organiziranoga kriminala - camorre. U Barri nema kina, kazališta, čak niti parkova ili javnih trgova. Nema viših škola, a niti policija se nije usudila tamo postaviti postaju.

U toj četvrti živi oko 45 tisuća ljudi, a mladi imaju izbor: ili raditi, u pravilu na crno ili se priključiti kriminalcima, dakle ući u camorru. To zapravo uopće nije nešto što se može birati, kaže nam Riccio: "Možeš raditi pošteno, ali ilegalno i zarađivati 70 eura tjedno. Ili možeš raditi za camorru i već kao kurir za prodavača droga zarađivati 100 eura na dan."

Sva perspektiva je - groblje ili zatvor

To je sudbina praktično svih mališana koji žive u toj četvrti: "Ako si ovdje rođen, nemaš izbora i lako se možeš izgubiti", nastavlja nam objašnjavati Riccio koji je i sam prije bio scugnizzio - kako se često nazivaju mališani koji rade za organizirani kriminal. "Jedini putovi koji ti stoje na raspolaganju te vode ili u mrtvački sanduk ili iza rešetaka."

Škola u pravilu nije opcija: ta napuljska četvrt ima neslavnu čast biti na prvom mjestu po broju prekida školovanja u čitavoj regiji Kampaniji. "Škola" im je i prečesto ulica, a "učitelji" su kriminalci camorre. Ona je posvuda i zato je policiji gotovo nemoguće razbiti njezinu mrežu. Ali za razliku od sicilijanske mafije gdje je obitelj u središtu, camorra je horizontalno organizirana po čitavoj zemlji i niz klanova nadziru određena područja. Gdje su granice - to se u pravilu određuje nasiljem pa tako su i ratovi pojedinih klanova praktično svakodnevica. A ti ratovi su izuzetno krvavi.

I djeca postaju članovi camorre već u mladim danima, prvo možda kao kuriri, a onda i kao "batinaši", reketari ili tek obični lopovi koji će krasti za klan. To ih lako može koštati života: talijanski ogranak organizacije Save the Children navodi kako je u posljednjih desetak godina najmanje 17 mališana poginulo u okršajima bandi - i 148 maloljetnika je osuđeno zbog sudjelovanja u organiziranom kriminalu.

"Tko si pak ti?"

Jedina alternativa mališanima Barre je upravo ova Il Tappeto di Iqbal koju je osnovala skupina entuzijasta. U toj cirkuskoj školi mogu naučiti malo cirkuskih vještina, okušati se u kazalištu i akrobatici. Dobila je ime po Iqbalu Mashinu, pakistanskom dječaku koji je pobjegao iz robovskog života i u devedesetima postao aktivist protiv robovlasničkih odnosa kakvi još uvijek postoje i u našem dobu.

Na ulazu u sivu i oronulu školu koja je stavila na raspolaganje prostor za Il Tappeto di Iqbal se okupila skupina tinejdžera i s cigaretom u ustima pomno prate tko se mota u njihovoj četvrti. I čitava okolica je u jadnom stanju i po okolnim ulicama jedino ponekad projure skuteri - na svakom je i po troje, četvoro mališana i baš nitko ne nosi kacigu. I oni kontroliraju tko dolazi i tko odlazi jer je nadzor područja osnovna stvar u području pod kontrolom kriminalaca.

U školi su se najmlađi okupili u sredini sportske dvorane oko učitelja hip-hopa Maria Di Matole. Kada vide vašu reporterku, prilazi mi desetogodišnji Salvatore i zahtijeva objašnjenje: "Tko si pak ti?", pita s debelim napuljskim naglaskom. Jasno je da krivi odgovor može uzrokovati ozbiljnu nevolju.

Nakon što im Mario objašnjava tko sam i zašto sam ovdje, Salvatore nam kaže zašto dolazi ovdje: "Volim plesati breakdance jer me opušta i zabavlja me drugim stvarima. Od kako dolazim ovamo ne visim toliko na ulici i ne gubim tamo vrijeme."

"Otkrili smo novi svijet"

U uglu školske dvorane Riccio mališane uči cirkuskim vještinama i dijeli im lopte i kolutove. Prostora za vježbu je malo jer je i mališana u toj njihovoj školi sve više. Već više od 100 djece želi sudjelovati i ubrzo su svi zabavljeni vježbanjem.

Anni je 12 godina, živih je očiju i također na izrazitom napuljskom dijalektu nam objašnjava zašto dolazi: najviše voli kazališne priredbe jer "tako naučiš mnoge stvari. Ali prije svega, naučiš imati povjerenja prema drugima." Kao i mnoga druga djeca Anna dolazi iz siromašne obitelji. Neki pak u Il Tappeto di Iqbal dolaze i iz obitelji koje su već naraštajima u camorri.

Giovanni Savino (na naslovnoj fotografiji u sredini) nam kaže kako je "na početku najveći problem bio držati na okupu neke mališane jer su dolazili iz sukobljenih klanova camorre." On je predsjednik ove udruge i školovani je pedagog koji mališane uči kazališnim vještinama.

To je bilo nekad: u međuvremenu Il Tappeto di Iqbal je poznata po čitavoj Italiji i u osam godina postojanja je 2013. osvojila i nagradu Europske komisije kao najinovativniji građanski projekt.

"Otkrili smo novi svijet, novu realnost", kaže nam Riccio. "Prije smo živjeli u crno-bijelom svijetu, izolirani i gurnuti na stranu u našoj četvrti. Danas putujemo po Italiji, sakupljamo sredstva našim priredbama i taj novac nosimo nazad u Napulj da bismo učili drugu djecu. Zamijenili smo pištolje bakljama artista i hašiš akrobatskim loptama."

Još uvijek - prepušteni sami sebi

Usprkos tim uspjesima, problemi su ostali. Još uvijek žive i djeluju u četvrti koju nadziru kriminalci, a lokalne institucije čine malo ili baš ništa kako bi zaštitili takve građanske inicijative. Giovanni Savino nam kaže kako su mu prijetili što "smeta" mladim vojnicima camorre. Udruga je ostala izolirana u neprijateljskom okružju, a povrh toga Il Tappeto di Iqbal ne prima baš nikakve državne financijske potpore. Oni se sami moraju mučiti da bi vezali kraj s krajem.

U međuvremenu više nisu sami u četvrti Barra: udruga Save the Children je otvorila čitav niz mjesta gdje se mladi mogu okupljati, takozvane Punti di Luce (Mjesta svjetla). Isto tako, odlučili su pomagati i ovu cirkusku školu: "Odlučili smo pomagati Il Tappeto di Iqbal jer želimo unaprijediti realnost ove okoline", kaže Michaele Prosperi iz talijanskog ogranka ove međunarodne organizacije koja je aktivna u više od 120 zemalja svijeta. "Ovo što oni ovdje rade je neformalni i aktivni edukativni proces koji djecu uči samosvijesti, kolektivnom duhu i disciplini."

A to je i više nego mnogo u tako tužnoj i opasnoj četvrti kao što je Barra. Giovanni Savino najbolje objašnjava zadaću Il Tappeto di Iqbal u njihovoj četvrti: "Tamo gdje je mafija zamijenila državu, mi smo zamijenili camorru tako da smo djeci pružili alternativu za njihovu budućnost."