To da je Barça po četvrti put osvojila Ligu prvaka Europe nije baš veliko iznenađenje. I po prognozama su oni bili favoriti. Senzacionalni su lakoća i uvjerljiva nadmoć s kojom su Katalonci to ostvarili.

Barcelonu smatraju ne samo najboljim nogometnim klubom danas u svijetu, već i klubom koji igra najbolji nogomet svih vremena. Trener Josep "Pep" Guardiola - koji je usprkos ranijim najavama ipak produžio za godinu dana svoj ugovor s klubom  - tu je ipak skromniji: "Ja, doduše osobno, nisam doživio igru Reala s Di Stéfanom, Ajaxa s Cruyffom ili Santosa s Peléom. Ali to nije ni potrebno da bi se priznala iznimnost tih momčadi". Ono što on time implicitno kaže je međutim isto jasno: ako se već Barça svrstava u neku skupinu, onda to nisu naprosto najbolji klubovi svih vremena - to su najbolji od najboljih!

I većina promatrača mu daje za pravo. Komentatori stručnih novina se naprosto natječu tko će s većim hvalospjevima pisati o Barceloni, s više pohvalnih epiteta govoriti o već dvije godine za redom najboljem igraču svijeta Lionelu Messiju i s više uživanja citirati riječi Johana Cruyffa o "hegemoniji u nogometnom svijetu" koju je uspostavila Barça, o njezinoj "predivnoj tiraniji" i o "vrhuncu jednog projekta" (kojeg je prije više od 20 godina upravo on sam kao trener Barcelone započeo).

Koja je tajna Barçinog kôda?

Dodavanje, dodavaje, driblanje, dupli pas, udarac...gol!

Širom Europe postoji nekoliko tvrtki (Amisco/MasterCoach, Opta, Impire) koje suvremenim mjernim uređajima snimaju utakmice nekih najboljih europskih liga, jednako kao i sve susrete u Ligi prvaka. Na taj se način po utakmici zabilježi više od 3.000 događaja (broj dodavanja lopte, naprijed, nazad ili u neku od strana; broj nabacivanja, uspješnih i neuspješnih; broj prekršaja;  pređeni kilometri svakog pojedinog igrača; dužina zadržavanja lopte...) - ukupno se po susretu prikupi oko 4,5 milijuna podataka.

U svjetlu brojki igra Barcelone nije manje čarobna, ali postaje nekako razumljivija: prosječno momčad po utakmici odigra između 800 i 850 dodavanja, ima preko 70 posto vremena loptu u posjedu i po utakmici zabija prosječno 2,4 gola. Samo za usporedbu: drugi ovogodišnji finalist Lige prvaka, takoreći druga najbolja momčad trenutno u Europi, Manchester United, odigra prosječno 580 dodavanja. Ili još jedna usporedba: između 30. i 40. minute prvog polufinalnog susreta između Barcelone i Reala iz Madrida (Barcelona je pobijedlila sa 2:0) je Barça odigrala 121 dodavanje, dok je Real u svih 90 minuta imao 179 dodavanja.

I to je prva tajna uspjeha Barcelone: ne samo veliki broj dodavanja, već i njihova izuzetna uspješnost - lopta uglavnom stigne tamo kamo je upućena, manje od deset posto svih dodavanja je pogrešno. Pritom se nevjerojatan karusel dodavanja koji fascinira i ponekad hipnotizira protivničke momčadi uglavnom odvija u više-manje precizno složenim geometrijskim figurama. To su uglavnom trokuti i četverokuti, u pravilu svaki igrač koji ima loptu, ima uvijek barem dvije mogućnosti za dodavanje.

'Trio magnifico' i nogometni internat "La Masía"

Srce Barçinog baleta čini "trio fantastico" u sredini terena: u središtu je Xavi, visok 1,70 m, mršav. Lijevo, malo ispred njega, igra Iniesta, također 1,70 m visok, još mršaviji - i blijed. Nešto ispred Xavija na desnoj strani igra Messi, uz pomoć hormona za rast dotjeran do 169 centimetara. Osovina tog "karusela duplih pasova" je Xavier Hernández i Creus, zvani Xavi. On tijekom utakmice odigra oko 120 dodavanja, od čega polovica otpada na Iniestu i Messija. A ova dvojica najradije dodaju upravo njemu: trećina svih njihovih dodavanja ide Xaviju.

Sva trojica su od ranih nogometnih dana u Barceloni, i sva trojica su svoju nogometnu izobrazbu započeli u legendarnom nogometnom internatu Barcelone "La Masía". Tu se odgajaju mladi talenti, tu se uči ne samo Barçin stil igre, već i filozofija nogometnog kluba Barcelona. U tisućama sati treninga dječaci od 13 i 14 godina vježbaju umjetnost kratkih dodavanja, brzih duplih pasova, savršenog tehničkog vladanja loptom. Ideja koja se kasnije nastavlja u juniorskim i seniorskim momčadima je da se igra kao što se trenira. Zbog toga se uvijek trenira s loptom, uvježbavaju se samo kratki sprintovi a ne duga i iscrpna trčanja. Kondicija se ne "nabija" u dvoranama nego na terenu - tko zabušava, igra još malo duže. A trening se odvija samo na jednoj polovici igrališta - tako se simulira gužva koja postoji na stvarnim utakmicama. Rezultat je očigledan: u sadašnjem sastavu Barcelone nalazi se 15 igrača koji dolaze iz njihovog nogometnog internata, tog, kako ga nazivaju "rasadnika patuljaka". A u nacionalnoj reprezentaciji Španjolske, aktualnom prvaku svijeta, je osam igrača iz Barçe. Usput budi rečeno - na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi oni su postigli sve golove za Španjolsku.

Kaos u sklopu jednadžbe

Ali sustavni trening od malih nogu, beskonačno uvježbavanje dodavanja i brzih duplih pasova, vježbanje osjećaja za suigrače, njihovu poziciju, anticipiranje njihovog kretanja - sve to čini samo jednu polovicu uspjeha Barcelone. Druga polovica je u njegovanju nepredvidivosti tzv. uličnog nogometa. Igrači nisu samo izvršitelji unaprijed koncipiranih shema i sustava, već kreativci na terenu. Razlog zbog kojeg je Messi dvije godine za redom (2009. i 2010.) proglašen najboljim igračem svijeta nije samo u perfekciji trokuta koje on gradi zajedno s Iniestom i Xavijem, već i u genijalnosti njegovih nepredvidivih poteza, koji ne stoje ni u kojem nogometnom priručniku i koje nikakvo računalo ne može preračunati.

I upravo to krasi igru Barçe: stalno se miješa sustav geometrijskih formacija s kaosom malog nogometa s ulice. Zbog toga je trenerima protivničkih momčadi teško pronaći rješenje za igru Barcelone: sve računalne analize nisu dostatne da se predvidi hoće li Xavi kada je leđima okrenut protivničkom golu vratiti loptu nazad, kao toliko puta ranije, ili će se iznenada okrenuti i prebaciti ju na lijevo ili desno krilo. Kao što se ne zna hoće li Messi, koji je predriblao trojicu igrača i došao do linije protivničkog šestnaesterca pokušati proći i četvrtog ili će ipak dodati Davidu Villi koji je na putu ka golu.

Možda je do te spoznaje došao i trener Pep Guardiola - i upravo zbog toga produžio ugovor s Barcelonom. Jer, ako pređe u neku drugu momčad, prije ili kasnije bi se mogao susresti s Barçom, pa makar i u finalu Lige prvaka. A kako ti susreti završavaju, to on najbolje zna.

Izvor: Deutsche Welle