Njemački ustavni sud je donio presudu vezanu uz TV pretplatu kojom su ojačane pozicije zagovornika neovisnog financiranja javnih medija. „TV pretplata postoji kako bi se financirala društvena zadaća javnog servisa a to je da bez pritiska tržišta prikazuje stvarnost onakvom kakva je, da senzacije ne guraju u prvi plan i da profesionalno zastupaju pluralizam mišljenja", rekao je predsjednik Ustavnog suda Ferdinand Kirchof objašnjavajući presudu.  Jasniji odgovor na pitanje jesu li jednom društvu, koje drži do kvalitetnog informiranja svojih građana kao preduvjet za funkcioniranje demokracije, uopće potrebni neovisno financirani mediji. Nakon što su u ožujku ove godine i Švicarci velikom većinom na referendumu odlučili za zadržavanje TV pristojbe, ovo je drugi veliki udarac onima koji se već godinama zalažu za ukidanje posebnog financiranja javnog servisa.

Sloboda medija ima svoju cijenu

Pritom Švicarci s 450 eura godišnje plaćaju daleko najvišu TV i radio pristojbu u Europi. U Njemačkoj sva kućanstva bez obzira na to posjeduju li radio ili TV prijemnik ili internetski priključak, plaćaju mjesečno 17,50 eura. Godišnje tako tri medijske kuće njemačkog javnog servisa, ARD, ZDF i Deutschlandradio, prikupe preko osam milijardi eura. Tim novcem se financira 22 TV i 67 radio programa te mnogobrojne online platforme. Javni servis u Njemačkoj zapošljava preko 25.000 ljudi. Usprkos sporadičnim kritikama na program javnog servisa, većina građana Njemačke podržava TV pristojbe. Prema jednom ispitivanju javnog mnijenja iz svibnja ove godine (Institut Civey) 52 posto ispitanih bi plaćalo pristojbu za javni servis i bez prisile. Goran Goić, voditelj odjela za komunikacija pri Servisu za pristojbe javnog servisa ARD ZDF i Deutschlandradio kaže da od 45 milijuna pretplata u Njemačkoj kod svega 10 posto „postoje poteškoće kad je u pitanju redovitost plaćanja". No kao najveću prednost javnog servisa u Njemačkoj Goić ističe njegovu neovisnost od politike. „Povijesno gledano sustav javnog servisa je konstruiran tako da se izbjegne situacija iz nacionalsocijalizma kada su svi mediji u njemačkoj bili na istoj liniji", ističe Goić. Najskeptičniji naspram javnog servisa u Njemačkoj su pristalice desno-populističke Alternative za Njemačku (AfD).

Simbolična taksa - simbolični javni servis

Znači, pristojba kao cijena koja se plaća kako bi mediji bili neovisni od politike. No kakvo je stanje u zemljama jugoistočne Europe. Ako uzmimo primjer Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije dolazimo do zaključka da ovdje imamo nekoliko modela financiranja, ali da nitko zaista ne govori o neovisnosti i postojanju javnog servisa. U Srbiji se službeno javni servis, koji se sastoji od Radio-televizije Srbije (RTS) i Radio-televizije Vojvodine (RTV), financira od pristojbe koja se plaća zajedno s računom za struju i koja iznosi 150 dinara (1,25 eura). „To je simbolika, javni servis se financira iz budžeta i kao takav nije neovisan. Mi zapravo niti nemamo javnog servisa", kaže za DW stručnjak za medijsko pravo Rade Veljanovski. On je ustvrdio da se zapravo niti jedna vlast u Srbiji u posljednjih tridesetak godina nije uhvatila u koštac s problemom javnog servisa i pokrenula reforme koje bi od njega zaista učinile javni servis u smislu ispunjavanja zadaće a to je neovisno informiranje građana.

On se kao predsjednik radne grupe Zakon o Radiodifuziji i Zakon o javnom informiranju bezuspješno zalagao za uvođenje prave TV pretplate u Srbiji koja bi po njemu bila prvi korak ka javnom servisu koji djeluje zaista neovisno. On unatoč tomu što javni servis u Srbiji ne funkcionira pa tako niti taksa nema smisla ne vidi da bi se tu nešto moglo promijeniti. „Ne postoji ozbiljniji društveni otpor čak ni kod onih koji su protiv plaćanja takse", kaže Veljanovski.  On pritom ističe Hrvatski model TV pretplate ali istodobno dodaje kako ni u susjedstvu problem ne rješava pretplata. „Ja kad govorim sa svojim kolegama iz Hrvatske i hvalim njihov sustav financiranja javnog servisa oni se hvataju za glavu i kažu mi da je javni  servis sve samo ne neovisan", kaže Veljanovski.

Zakoni su tu, javnog servisa u praksi nema

Najglasniji protivnici javnog servisa i pretplate u Hrvatskoj, dolaze iz populističkog ugla koji gaji priče, kako o  „lažljivim medijima" tako i o Hrvatskoj radio-televiziji kao poligonu za zapošljavanje stranačkih kadrova za stranke koje dolaze na vlast. Optužbe su opravdane, ali o motivima borbe protiv državnog javnog servisa bi se još moglo raspravljati (Živi zid, predizborna kampanja Milan Bandić). Ali isto tako stoji činjenica je da je pristojba u Hrvatskoj s 80 kuna (10,80 eura) natprosječno visoka kada se u obzir uzmu hrvatske plaće. Medijski analitičar Davor Glavaš smatra da unatoč tomu sve političke opcije koje se zalažu za ukidanje pretplate nemaju izgleda na uspjeh. No on istodobno zaključuje da, iako postoji dobar model za financiranje, u Hrvatskoj zapravo i nema javnog servisa u smislu onoga što je poznato na Zapadu. „U Hrvatskoj imamo zakonske okvire i model ali nemamo razinu demokratske svijesti koja bi omogućila normalno funkcioniranje javnog servisa. I to toliko dugo dok politika u Hrvatskoj javne medije bude doživljavala kao plijen nakon izborne pobjede", kaže Glavaš. On smatra da je model financiranja javnog servisa u Hrvatskoj, pogotovo u usporedbi sa zemljama u regiji, dobar ali da to u praksi ne znači ništa.

Javni servis na izdisaju

I na kraju dolazimo do Bosne i Hercegovine kod koje se, i inače kada se govori o zajedničkim društvenim problemima koji tište regiju, stvari postaju još kompliciranije. Pitanje statusa javnog servisa nije iznimka. Ni ovdje zapravo ne postoji prava TV pretplata odvojena od državnog sustava financiranja nego se radi o taksi koja je sa 7,50 maraka (3,80 eura) tek neznatno viša nego u Srbiji i kao takva simboličnog značaja. I ovdje se taksa naplaćuje zajedno s računom za struju što je također samo po sebi sporno. No velik dio građana BiH ni ne plaća ovu pristojbu. Kako za DW kaže stručnjak za medijsko pravo i novinar Mehmed Halilović, prema posljednjim podacima iz 2015. tek oko 50 posto obveznika plaća RTV taksu. U dijelovima zemlje gdje je otpor plaćanju najveći, u Hercegovini, postotak platiša je još znatno manji, ispod 20 posto. Najviši je, kako kaže Halilović u većim gradovima poput Sarajeva ili Tuzle. U Hercegovini i političari javno pozivaju na bojkot RTV pristojbe jer po njima javni servisi Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT) i Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (RTFBiH) ne ispunjavaju svoju zadaću informiranja kada je u pitanju hrvatski narod u ovoj zemlji. „Najredovitiji platiše su građani Republike Srpske no tamo sakupljeni novac ostaje entitetskom servisu RTRS-u", objašnjava Halilović. Javni servis se tako već godinama nalazi „na aparatima" kronično nefinanciran i pred kolapsom.