Neprimjereno ponašanje djece i mladih rijetko nastaje u vakuumu. Ono se razvija, učvršćuje i normalizira u prostoru koji su odrasli, prije svega roditelji, svjesno ili kukavički ostavili neuređenim. Kada problematično ponašanje prolazi „ispod radara", to nije slučajna pogreška sustava, nego izravna posljedica roditeljskog poricanja, komocije i odbijanja odgovornosti. U tom prostoru tišine, u kojem se odgovornost pažljivo zaobilazi, nastaje jedan od najozbiljnijih društvenih problema našeg vremena.

Roditelji koji „ne vide" problem najčešće ga ne žele vidjeti. Priznanje da vlastito dijete govori neistinu, manipulira, vrijeđa, zastrašuje ili krši pravila, znači priznanje vlastitog neuspjeha u jednoj od temeljnih društvenih uloga. Umjesto toga, bira se lakši put: relativizacija, izgovori i agresivno prebacivanje krivnje na školu, vršnjake, profesore ili apstraktno „društvo". Tako se roditeljska savjest umiruje, dok se ponašanje djeteta, bez ikakve korekcije, nastavlja i eskalira.

Posebno je pogubna suvremena roditeljska ideologija koja svaku granicu proglašava traumom, a svaki autoritet nasiljem. U tom iskrivljenom sustavu vrijednosti roditelj više nije odgojna figura, nego odvjetnik vlastitog djeteta, spreman braniti i neobranjivo. Dijete se ne uči odgovornosti, nego uvjerenju da su posljedice uvijek tuđi problem. Takav odgoj ne proizvodi slobodne i samosvjesne pojedince, nego socijalno nekompetentne osobe s prenapuhanim osjećajem prava i minimalnim osjećajem obveze.

Roditeljsko poricanje dodatno se hrani društvenim narcizmom: dijete postaje produžetak roditeljskog ega. Kritika djetetova ponašanja doživljava se kao osobna uvreda, a svaka intervencija institucija kao neprijateljski čin. Umjesto suradnje, razvija se obrambeni refleks, često popraćen verbalnom agresijom i diskreditacijom stručnjaka. Time roditelji ne štite dijete - oni ga lišavaju prilike za korekciju i rast.

Ne smije se zanemariti činjenica da mnogi roditelji jednostavno nisu spremni uložiti vrijeme, energiju i emocionalni napor koji zahtijeva odgoj. Lakše je kupiti mir, zatvoriti oči i nadati se da će problem „proći sam od sebe". No, ne prolazi. Ono što se ne sankcionira u djetinjstvu, društvo plaća u adolescenciji i odrasloj dobi - kroz nasilje, poremećene odnose, institucionalne intervencije i opću eroziju povjerenja. Potrebno je osvijestiti kako roditeljstvo nije emocionalna utjeha niti projekt samopotvrđivanja. Ono je odgovornost. A odgovornost, kada se sustavno zanemaruje, s pravom postaje predmet osude - ne zato da bi se kažnjavalo, nego zato da bi se zaustavila šteta.

Agresija i neprimjereno ponašanje mladih nije problem koji će se riješiti moraliziranjem ili kaznama bez sadržaja. Ona zahtijeva društvo koje je spremno pogledati vlastite obrasce ponašanja i državu koja razumije da ulaganje u mentalno zdravlje, obrazovanje i socijalnu sigurnost nije trošak, nego nužnost. Bez toga, svaka osuda ostaje licemjerna, a svako iznenađenje nad neprimjerenim ponašanjem - lažno. Društvo koje se boji jasno imenovati odgovornost, osuđuje samo sebe na trajnu reprodukciju istih obrazaca.

Mladi ljudi nisu kvar u sustavu. Oni su njegov najiskreniji proizvod. A proizvod, kakav god bio, uvijek govori više o proizvođaču nego o sebi.