Lukša Peko, akademsi slikar i suvremeni hrvatski likovni umjetnik iz Dubrovnika, u drugoj polovici trećega mjeseca ove godine, nakon dvadeset i dvije godine ponovno izlaže, ovoga puta ciklus TERRA INCOGNITA ( Nepoznata zemlja).

Riječ je o izboru nekoliko desetaka djela srednjega formata, izvedeno u snažnoj koloritičkoj gesti, jakih, uzavrelih boja, neobične i intrigantne motivike, otočja i mora, kada se često more doima poput suhog kopna a kopno katkada sliči moru ( ne zaboravimo podciklus Argonauti koji govori stalnoj neutaživoj žeđi za plovidbom, ali beskorisnom ).

Kod ovih slika uvijek sam se pitao, jesu li to odbljesci, fragmenti sjećanja na prostor koji sam ostavio iza sebe u prošlosti ili je to naslućeni volumen u koji se mora prodrijeti.

Jesu li motivi sjećanja ili naslućivanja?

Plovi li čovjek u tom stvarno nestvarnom svijetu ( koji tragično i današnjici ali i povijesnim zbivanjima) prema spasu i slobodi ili bježi od nje?

Neobična vatrena simbolika naziva mnogih slika upućuju na ogoljenost, prazninu, pustoš svijeta, tamu čovjeka, umjesto osvita mrak, dok sunce neprekidno pali i spaljuje sve živo i neživo ( često je more na slikama crno, spaljeno).

S druge strane, bujan i jak kolor implicira određeni optimizam, zajedno sa svjetlošću, valja preživjeti vatru jer tada će i mora oživjeti i život i čovjek.

Ciklus nosi isprepleteni karakter figurativno nefigurativnog slikarstva, kada se jedno prelijeva u drugo i obrnuto, obilježen i mnogostrukom simbolikom često vrlo raznolikih mogućnosti tumačenja i percipiranja.

Vrlo angažirano slikarstvo dubrovačkog umjetnika Lukše Peke, nadahnuto i poticajno, temeljeno na obimnom i složenom iskutvu, mnogih decenija ali i neprijeporna talenta.

Peko je naslikao cijeli ciklus Nepoznate zemlje, nastojeći ustvrditi kolika je stvarna udaljenost do tih imaginarnih ili stvarnih otoka, koji se uvijek čine nadohvat ruke, sve dok ne zaplovimo prema njima a tada se i oni kreću, udaljuju i nestaju na horizontu.

Svatko od nas posjeduje, sjeća se i razmišlja o raznolikim pravcima koji su nas doveli na mjesto i vrijeme u kojem se sada i nalazimo, često razmišljajući o novom plovu, o udaljenom a tako bliskom otoku.