Stageovi su dobro razmješteni, između njih dovoljna količina šankova i pomalo oskudna ponuda hrane, a sve se kupuje festivalskim bonovima. Točeni Becks tekao je u potocima, a Arcade Fire je svojim izlaskom privukao najveći dio ljudi pred glavni stage.

Indie Kanađani trudili su se iz petnih žila zapaliti publiku, no kako je tonac prvih pola sata očito bih duhom negdje drugdje, čulo se malo i loše. Na kraju je to ispalo i dobro, jer prilično nespretna usporedba publike s "Yugoslav basketball team from 90's that could beat Dream Team" prošla je nezapaženo i nekažnjeno. Nakon što je tonca neka dobra duša privela u stvarnost, zvuk se značajno poboljšao, a s njim i raspoloženje publike. Pjevač se stalno zahvaljivao publici, a trud je nagrađen pjevanjem uspješnica benda iz tisuća oduševljenih grla.

Zadnji se na glavni stage popeo Jamiroquai, što je očekivano poput magneta dovelo gotovo sve posjetitelje pred glavni stage. Zvuk i dalje nije bio na razini, ali razigrani Jay Kay je unatoč stalnoj mimici da ima problema s grlom uspio publiku dovesti u očekivano sjajno raspoloženje. Stariji posjetitelji bili su malo razočarani play-listom benda, jer iako nije bilo previše najnovijeg materijala, nije bilo niti jedne pjesme s prvog albuma, no sat i pol pošteno odrađene svirke uz jedan bis bila je kulminacija večeri.

Ne treba zaboraviti spomenuti i ostala dva stagea. Na World stageu su zadnja dva izvođača, General i Buraka Som Sistema uspjeli privući par tisuća rasplesanih ljudi koji su se odlučili za odličnu plesnu atmosferu (i bolji zvuk, kad smo već kod toga) i pretpostavili ih zvučnijim headlinerima na glavnom stageu.

Hidden stage bio je doslovno hidden, na kraju otoka i u priličnom mraku, tako da je Goribor imao relativno dosta publike, ali samo zato što su ljudi željeli prošetati cijelim kompleksom i vidjeti ima li kakva bolja ponuda hrane i pića.

Nakon Jamiroquaija, na putu prema izlazu krenuo je Silent party, a totalna tišina i hrpa ljudi koji zaneseno plešu sa slušalicama na ušima i upaljenim lampicama na glavi začas je stvorila red onih kojima je elektronska muzika dobro došla za nastavak dobrog raspoloženja.

Vrijeme lijepo - organizacija ne baš blistava

Šesto izdanje festivala pogodilo je datume, vrijeme je organizatorima također išlo na ruku, no sam festival nije odao dojam iskustva i rutine. Prvi problem pojavio se na ulazu, jer je publika očekivano počela stizati predvečer. Uz zvukove Partibrejkersa koji su nastupali pred ne baš punom livadom na ulazu je vladao kaos.

Mnogi su se odlučili za kupnju ulaznice na dan koncerta, i bila je prilična lutrija shvatiti u koji red stati kako bi došli do svoje narukvice. Jedan se protezao desetinama metara, dok je odmah kraj njega, na drugom prozorčiću djevojka mogla mirno nalakirati nokte, jer je tek rijetki posjetitelj shvatio da se i tamo može kupiti ulaznica.

Nagradne igre okupirale su dobar dio medija zadnjih dana, a dobitnici su vjerojatno vrlo brzo zažalili što su karte dobili besplatno. Organizatori su sve dobitnike, zajedno s gostima i press akreditacijama stavli u jednu kućicu, na hrpu papira i neorganizirane baze u jednom računalu, tako da je gužva bila neopisiva. Prosječni dobitnik svoj je ulaz u tim trenucima čekao više od sat i pol, zajedno s hrpom prilično ljutih novinara i fotografa koji su pokušavali objasniti djevojkama za računalom da to treba biti puno ekspeditivnije i lakše.

Večeras nas očekuje još par vrućih nastupa, a Metro najavljuje i ekskluzivni intervju s Cypress Hillom, pa se čitamo sutra.