Sve je počelo kad se zemlja zatresla uz potmuli zvuk. Snaža i moćan u sredini noći. Nakon nekoliko sekundi ustaješ iz kreveta i znaš o čmu se radi. I kuća se počinje tresti.

Trčiš po djecu, tek da se uvjeriš da im ništa ne pada na glavu. I ne pada. A onda u sekundi, dok se zemlja, namještaj i svjetiljke njišu, osjećaš da nedaleko od tebe ljudi u istom ovom trenutku gledaju u oči strahu, smrti i uništenju.

Otvoriš prozor, pokušaš shvatiti nalaziš li se u središtu tragedije, i shvatiš da ovoga puta ne.

Ali znaš iz iskustva da negdje, ne baš daleko od tebe, smrt broji svoje žrtve. Stotinjak kilometara, manje ili više, ovaj je put razmak od tvog života i njihovog oplakivanja.

I ostaneš na mjestu, čekajući, zadržavajući dah tek onoliko koliko je potrebno da bi pravilno reagirao kad se sljedeći put zatrese.

Sunce ponovno izlazi i tek ono rasvjetljava pravu dimenziju noćnog užasa: najmanje je stotinu ljudi poginulo, među njima četvero djece, oko 50 tisuća je izgubilo svoje domove; ceste koje vode na mjesto tragedije su zatvorene za javni promet; stižu SMS-ovi i e-mailovi u kojima se traže davatelji krvi.

Samo nekoliko sekundi strave: i zemlja donosi strašnu presudu za naše zaposlene i, često prazninom ispunjene, živote.