Obrazovanje  cjelovitog bića tema je međunarodne pedagoške konferencije 'Škola za sutra - Od mozga do uma' koja će se održati u Zagrebu 20. i 21. rujna, na FER-u. Poznati znanstvenici iz područja neuroznanosti, edukacije i obrazovanja žele potaknuti važan društveni dijalog o budućnosti obrazovanja, odgoja i socijalizacije čija zadaća je transformirati naš mozak u um, svijest i osobnost.

Svaka osoba ima svoju jedinstvenu priču i jedinstvenu percepciju svijeta. Upravo ta jedinstvenost je ono što i doprinosi napretku društva u cjelini. Naša sposobnost prilagodbe okruženju je, u najmanju ruku, fascinantna, a naše veze u mozgu stvaraju se, u odnosu na okruženje u kojem odrastamo, u jedinstven pogled kroz koji gledamo na svijet. Tu ljepotu treba njegovati i preopznavati, a upravo to je uloga učitelja.

Oni trebaju biti u konstantnoj potrazi za onim jedinstvenim u svakom učeniku te graditi njegovu autentičnu osobnost kroz prenošenje znanja. Ova zadaće nije nimalo jednostavna ako tome dodamo i činjenicu da se učiteljska profesija još uvijek promatra iz neadekvatnog kuta. Biti u službi prenošenja znanja je privilegij, a obrazovni sustav treba utemeljiti upravo na toj paradigmi.

Učitelji budućnosti moraju biti inspirativni, moraju biti uzori te jasno komunicirati viziju prema mladim generacijama. Znanje se dubinski usvaja tek kada se razumije cijelim bićem, a ne samo umom. Biti uzbudljiv, intrigantan i zanimljiv u procesu prenošenja znanja je ono što budi i drži interes kod mladih. Davanje suhoparnih odgovora uspavljuje našu kreativnost sa kojom smo svi rođeni.

Priče su oduvijek bile sastavni dio ljudskog postojanja jer one utječu na našu psihu i pobuđuju kreativnost našeg uma. Ciljevi kojima težimo trebaju biti uzbudljivi i zabavni, usmjereni prema općoj dobrobiti kroz koju onda svaki pojedinac može osjetiti samoispunjenje i životnu svrhovitost. Upravo to su najvažnije stavke promatranja na život novih generacija koje teže smislu, a ne repetitivnom ponavljanju.

Društvo i treba upravo takve pojedince da bi se nastavilo kretati prema napred. Globalne krize nam se i događaju jer ne idemo ukorak sa promjenama koje se odmotavaju pored nas. Sustav obrazovanja stoga treba biti brz i fleksibilan kako bi na vrijeme pripremao mlade generacije za kasniji svijet rada. Sposobnost ljudske prilagodbe je bolja nego kod bilo kojeg drugog bića te umjesto da koristimo tu prednost mi ju gušimo zbog straha od promjena kojima ne možemo pobjeći.

Naš odnos i strah prema promjenama treba u potpunosti preispitati jer su promjene ono što je ovaj svijet uvijek pomicalo naprijed. Umjesto da im pristupamo sa oduševljenjem i entuzijazmom mi bježimo u staro, poznato no vrlo često nefunkcionalno. Mašta je stoga jedan od ljudskih alata koji trebamo upregnuti kako bismo pronašli nove načine za rješavanje starih, dugotrajnih, ponavljajućih problema sa kojima se susrećemo. Danas su nam dostupni novi alati koji nam služe kao pomoć na tom putu. Nove tehnologije su upravo to - alat, a ne bijeg od stvarnosti, koji je razumljiv kada pojedinac ne pronalazi svoje mjesto u društvu.

Virtualni svijet nam je postao zamjena za onaj stvarni jer klikom miša postajemo dio vlastite kreativne priče gdje smo mi glavni junaci koji definiraju pravila ponašanja, izgled i sve ostalo. Stvaramo svoj mali prostor kako bismo barem na trenutak osjetili smisao vlastitog postojanja. Svijet u kojem bi se takav oblik kreativnosti upregnuo za boljitak čovječanstva bio bi onaj svijet koji mi svi, duboko, potajice u sebi priželjkujemo.

Svatko može doprinjeti boljitku i samo je pitanje hoće li obrazovni sustav to izvući iz pojedinaca ili ugasiti onaj žar kreativnosti sa kojim se rađamo. Tako malo ulažemo i cijenimo obrazovanje koje je karika bez koje svaki napredak pada u vodu. Kada budemo dubinski razumjeli da znanje u kombinaciji sa kreativnim umom rađa nova, bolja rješenja bit će nam jasno da moramo ponovo podijeliti karte kako bismo istinski mogli uživati u iskustvu koje zovemo život.