Rijetko koji ciklus Mladena Žunjića nema svoju posebnost koja ga razdvaja i udaljuje od drugih dijelova opusa, no,svejedno, u njima se nalaze barem tragovi koji upućuje i na druge slike.

U posljednje vrijeme, u stalnom istraživačkom pohodu u traženju onog iznimnog što svaku sliku čini jedinstvenom, slikar često nanosi niz slojeva boje, jedan na drugi, nastojeći se približiti nesvakidašnjoj kolorističkoj kombinaciji u realizaciji neobičnih oblika što nastavaju njegove slike.

Pred nama su gotovo stratigrafski slojevi, različitih boja i tonaliteta, složeni u dubinu, od najnovijeg, jedino vidljivog i opipljivog do mnogih drugih, prekrivenih i možda i zaboravljenih.

Slikar slaže svoje slojeve, sve dok se oni ne poklope, pred njim na platnu, s njegovom vizijom u zamišljaju i stvara imaginarne svijetove, prepune razigranih oblika u kojima vrije energije.

Zapravo, Žunjićeve slike, dojma sam, često prikazuju trenutak prije preokreta, neposredno prije nezaustavljivih promjena, prije početka kraja.

Naravno i ovaj je ciklus debelih nanosa akrila izveden na velikim formatima, nešto preko 100 cm, s uobičajenom gibajućom motivikom slikara.