Strah od pauka nije ništa čudno - strah i gađenje koje neki među nama osjećaju kad nabasaju na ta stvorenja zapravo je nasljeđe nagona za preživljavanjem koji se razvio u davnim vremenima.

Znanstvenici s Instituta Max Planck dali su odgovor na pitanje zbog čega  se toliko bojimo paukova. 

Dugo se raspravlja o tome je li arahnofobija ljudima urođena ili se radi o stečenom, kulturološkom strahu. Kako bi odgovorili na to pitanje znanstvenici su posegnuli za najnevinijim i najneutralnijim sudionicima ispitivanja - ljudskim bebama. 

Stručnjaci s instituta Max Planck posjeli su šestomjesečnu dječicu čvrsto u majčino krilo i krenuli im pokazivati slike pauka, zmija, riba i cvjetova. Slike su bile iste veličine i boje. 

Pritom su im posebnim infracrvenim uređajem mjerili širinu zjenica. 

"Kada smo im pokazali slike paukova i zmija djeca su reagirala znatnim širenjem zjenica", rekla je neurologinja Stefanie Hoehl s Intituta Max Planck i Bečkog sveučilišta. 

"Pri stalnom svjetlu širenje zjenica je važan znak aktivacije noradrenalinskog sustava u mozgu, koji je odgovoran za stresne reakcije", objasnila je. 

Pošto su djeca bila toliko mala da nisu mogla naučiti od starijih da se paukova i zmija treba plašiti, zaključak je da se radi o uređenom strahu. 

"Smatramo da je strah od paukova i zmija izvorno evolucijski", kazala je Hoehl. 

Drugim riječima, iako u zaštićenom, modernom svijetu rijetko dolazimo u kontakt s opasnim paucima i zmijama, naši davno zaboravljeni preci nisu bili te sreće, pa su strah i gađenje koje neki među nama osjećaju kad nabasaju na ta stvorenja zapravo nasljeđe nagona za preživljavanjem koji se razvio u davnim vremenima.