„Skoro pet punih mjesečnih plaća nisam dobio, a stalno pritišću računi, režije, banka, ovrhe... Podstanar sam, otac troje djece, branitelj, svejedno. Nije briga ni gazdu ni državu, a sindikat nemoćan, pa smo zato sad ustali na noge", objašnjava nam Andrija Palada, plinski operater u Brodotrogiru, zašto su radnici toga škvera nedavno osnovali svoj Stožer za obranu. A pokušavali su oni i drukčije, mirnije i tiše, strpljivo, da bi shvatili kako ih takve baš nitko ne uzima u obzir.

Jer, trogirski škver predstavlja osobito tragičan slučaj u ionako mračnoj priči o hrvatskoj brodogradnji. Najprije dugo zapuštanoj, potom privatiziranoj i restrukturiranoj, te na koncu najvećim dijelom iznova devastiranom. Novi vlasnik Danko Končar nije proizvodnju održavao na razini niti približnoj onome kako je to izgledalo nekoć, a uskoro su počele i druge nevolje. Neke sestrinske firme unutar strukture Brodotrogira su završavale u stečaju, a radnici bi iz njih bivali prebačeni u nove, do narednog stečaja, i tako dandanas.

Zatočeni u poduzeću

„Mi ne možemo dobiti ni ono što nam pripada po zakonu. Vlasnici mogu postupati i mimo zakona. A sindikati su zakonski ograničeni, i međusobno im je zadan konkurentski odnos. Vidio sam kako je ispalo s njima u pulskom Uljaniku. Pa sad čekamo. Moja firma unutar škvera, Hrvatska brodogradnja Trogir, pred zahtjevom je Fine za stečaj, nakon 120 dana blokade računa", kaže Palada, dodajući kako im je direktor Mateo Tramontana obećao isplatu dugova do 1. ožujka.

„Sad ipak čujem da neće biti 'do', nego 'odmah nakon', a toga nam je dosta", nastavlja on, „ali što da činimo? Da u Zagrebu podignemo šator s plinskom bocom? Nemam pojma... Znam samo da više nemamo što izgubiti." I zatim doznajemo kako bi otkaz sa zakonskom otpremninom bio bolje rješenje od sadašnjeg stanja u kojem uprava ne isplaćuje gotovo 150 radnika: „Ovako moramo biti u poduzeću, iako nema plaće. Zatočeni smo tamo već pola godine, to je najgora varijanta."

Palada naglašava da ne smatra normalnim pravo jednog vlasnika da osniva nove firme nakon bankrota starih. I na koncu ističe kako ga ne zanima poslovni plan Danka Končara, ali ne sumnja da potonji u ovome nalazi svoj interes. U vezi s poslovanjem Brodotrogira, međutim, uputili smo dopisni upit i direktoru škvera Mateu Tramontani. Nismo dobili odgovor do izlaska ovog članka. Škverani se pak žale na poruke koje je on njima navodno uputio u posljednje vrijeme. 

Turizam zanimljiviji od brodogradnje

„Nazvao nas je neradnicima, a to je bio samo nastavak stalnog omalovažavanja s njihove strane", izjavila je članica stožera Ljiljana Geić još prije zadnjeg obećanja o isplati plaća. Možda će ubrzo, s novih pozicija koje su zauzeli škverani, i ona pronaći zajednički jezik s upravom. Na prosvjedu održanom u Trogiru prošle subote, isticano je i da novi vlasnik nije dovršio Program restrukturiranja. Za njega je bilo odvojeno oko 400 milijuna javnih kuna, a slijedile su stotine milijuna kuna državnih kreditnih jamstava u više navrata.

Umjesto revitalizacije proizvodnje velikih brodova, sve vrijeme je Končar ostavljao kudikamo uvjerljiviji dojam da ga u Trogiru zanimaju ponajprije poslovi s marinom, remontom i gradnjom jahti, te hotelijerstvom. Ta vrsta biznisa, koju razvija i drugdje u Hrvatskoj, u Trogiru mu doista ne zapinje kao brodogradnja. No, turizam i jahte su takoreći sigurno područje, ono kojem su na ruku išle sve okolnosti, bar dok nije bilo pandemije.

Danas bi Končar navodno prodajom marine trebao riješiti dug prema radnicima Brodotrogira, ali i to je neizvjesno. „Prodaja se može odužiti, a time i radnička agonija! Strah nas je da to ne iznjedri neželjene situacije", poručila je na prosvjedu Geić, obraćajući se za pomoć državnim institucijama, ali i svima ostalim. Zasad su im se odazvali jedino kolege iz nešto starijeg te iskusnijeg radničkog Stožera za obranu Uljanika, brodogradilišta u Puli.

Konačno i dalmatinski dišpet

Riječ smo zatim prepustili električaru Damiru Rakiću, inače povjereniku Sindikata metalaca Hrvatske u Brodotrogirovu poduzeću BT Hull: „Razlika između onoga do jučer i ovoga sad je ta što vlasnik konačno pristaje da sjedne s nama za stol. Dosad su to bili pojedinačni direktori, i samo usmena obećanja. To je valjda neki pomak, vidjet ćemo još... Stožer ipak ima nekog odjeka u medijima i javnosti, a proradio je konačno i taj naš dalmatinski dišpet."

Po njegovu mišljenju, problem sa sindikalnom efikasnošću nije bilo nezalaganje, nego zakonska sputanost koju su umjesto radnika određivali politički čuvari nasuprotnih interesa. „Pritom treba znati da su nam bile isplaćene tri plaće koje je lanjskog proljeća uplatila država zbog pandemije", tumači on, „i onda još tri agencijske po zakonu, a to je sve javni novac. Znači, mi smo kao porezni obveznici plaćali sami sebe! A gdje je novac od firme? Prebačen u neku drugu. Ako je to po zakonu, neka sabor mijenja zakon!"

Surovost tržišta rada

„A oni poslodavci koji plaćaju svoje radnike, oni su valjda - budale", ogorčeno zaključuje Rakić, te još prepričava i situaciju otprije par godina, kad je izvjesni škveranin odbio raditi dok mu ne isplate plaću, za jednog od prijašnjih kašnjenja. Momentalno je dobio otkaz, jer nije imao pravo na takvu reakciju, što god netko mislio o tome. „I tako se poslodavac riješio 'lošeg' radnika, ali ja vas pitam", nastavlja ovaj škveranin-sindikalist, „kako da se mi riješimo zaista dokazano lošeg poslodavca?"

Pitanje je retoričko, jer se zna da je radniku jedini izbor to da se izloži tržištu na kojem prodaje svoj rad. „Postajemo dio statistike. Dok nam gaze po elementarnim pravima, na život i ljudskost. Nemamo više ni za djecu školovati, da budu spremnija za surovost tržišta rada... A poručivali su da ćemo dobiti plaće, samo da ne znaju kad. Nema kraja ponižavanju", kaže Rakić. Ili možda ipak ima, ako stožer ostane ustrajan i dobije neku pomoć - saznat ćemo uskoro.