U ovo vrijeme nesigurnosti, svijet (a pogotovo Zapad) se nalazi pred teškom zadaćom naći odlučan odgovor drskim protu-demokratima i predstavnicima "neliberalne demokracije". Mora se braniti ono što je vrijedno, a promijeniti ono što birači osjećaju kao pogrešno. Okvir novog društvenog sporazuma - kao javni pokušaj prilagodbe novoj realnosti Četvrte industrijske revolucije - trebao bi biti središnja tema za europske izbore u svibnju.

Zbog napetog stanja u njihovim zemljama, na Svjetski gospodarski forum u Davos nisu došli ni američki predsjednik Donald Trump, ni francuski predsjednik Emmanuel Macron. Ali, SAD i Francuska bi u svakom slučaju morali sudjelovati kad se radi o traženju rješenja za posljedice Četvrte industrijske revolucije. Ako se vlade ne budu dovoljno bavile pripremom za budućnost, mogle bi se ostvariti naše najveće bojazni za sudbinu demokracije.

Trebamo novi društveni sporazum

U svijetu gospodarstva dive se osobito onima koji stvaraju inovacije i oslobađaju se uobičajenih rutina. U politici stvari izgledaju drukčije. Tko u pitanje dovede status quo, nailazi na nepovjerenje, prije svega zato što mainstream-političari imaju poteškoća s time povezati inspirativne ideje s prozaičnim činom vladanja. Primjer ove dileme je najmlađe političko čudo od djeteta, Emmanuel Macron. Na drugoj strani je stalna opasnost od populista koji neumorno pokušavaju nanovo se pozicionirati i proširiti svoje poruke. To je kao s "ruskim ruletom". Naše demokratske države postaju sve slabije sa svakim novim izborima za koje društveni sporazum neće biti prerađen. Polako ali sigurno mi gubimo obrambeni sustav koji je u 20. stoljeću omogućio tako puno napretka.

Mračne sile aktivno traže proboj. Trenutno su njihovi izgledi za uspjeh još prilično slabi, ali oni stalno rastu. To je Heraklova zadaća, spojiti korjenite promjene i inkluziju - to dvoje bi trebalo biti u srži novog društvenog sporazuma. Premalo je učinjeno kako bi se obnovio ovaj temelj našeg demokratskog poretka.

Gospodarstvo treba služiti društvu

Nije više dovoljna samodopadna ravnodušnost. Svi akteri koji su bili u Davosu i oni političari koji se pripremaju za kandidaturu na izborima za Europski parlament trebali bi uzeti u obzir ista osnovna načela.

Globalizacija 4.0 ne funkcionira za svakoga. Iako bi ukupne brojke mogle ukazivati na pozitivan rezultat, kod pomnijeg promatranja se pokazuje visok stupanj heterogenosti. Tako puno govorimo o nejednakosti, ali naši koncepcijski alati su još uvijek zaslijepljeni načelom prosječnosti: to je paradoks.

Presudno je razumjeti potencijal smetnje takozvanih "gubitnika globalizacije". Gospodarstvo ne funkcionira neovisno o politici, bez obzira radilo se o nacionalnoj ili globalnoj razini. Stvarnost je opovrgla ideju da elite mogu navesti građane da prihvate scenarije koji su zapravo protiv njihovih interesa. Gospodarstvo mora biti u službi našeg društva. To će biti središnja tema naših demokracija.

Još uvijek vlada zabrinjavajuće ignoriranje budućnosti rada i povezanosti rada sa smislom života. S obzirom na automatizaciju moramo se pitati: koje alternative postoje za sve one čiji poslovi će vrlo vjerojatno pasti kao žrtve toga novog tehnološkog razvitka? Kako se možemo pobrinuti za to da za njih i dalje bude mjesta u našem sve više individualiziranom društvu, u kojem se grubo sudi o drugima?

Prave socijalne sigurnosne mreže donose više spremnosti na rizik i inovacije

Trebali bismo prestati pripremati ljude za poslove od jučer. Ovdje se ne radi o jednoj ili drugoj kvalifikaciji - za 20 godina bi svaka kvalifikacija ionako mogla biti potpuno zastarjela - nego o njihovoj sposobnosti da prežive tešku situaciju i da se znaju prilagoditi. Stvaranjem pravih sigurnosnih mreža trebali bismo ljude ohrabriti da ulaze u rizike i ponovo ožive svoje sposobnosti inovacije.

Krajnje je vrijeme za korektnu i integrativnu raspravu o financiranju novog društvenog sporazuma. Nejednakost i financijsko-politički programi optimiranja postali su teret za demokraciju. To je potvrđeno na forumima na kojima se sastaju nacionalne i lokalne vlade, koncerni, građani i predstavnici takozvanog "trećeg sektora", dakle nevladine i neprofitne organizacije. Prelazak u poslijeratni modus bio bi koristan: okretanje onom poimanju političke, socijalne i gospodarske dinamike koja je čak i "velike svećenike" slobodnog tržišta potakla da progutaju gorku pilulu robusnog socijalnog sustava. U protivnom će interni problemi naših demokratskih društava samo još zaoštravati globalno natjecanje - a time i zastrašujuću nesigurnost koja nas okružuje.