Ispraćaj jedne kalendarske godine, te dočekivanje nove, uvijek je prilika za rekapitulaciju svega što se napravilo, s ciljem pripreme za sve što dolazi. Ali i prigoda da promislimo kamo idemo, što želimo postati, kako smo se ponašali, kako ćemo to tek činiti, te prije svega što želimo izbjeći u svom djelovanju i u kojem se pravcu razvijati kao konstruktivni članovi svakog društva.

A ono što dolazi, poglavito u međuljudskim odnosima, donosi iznimne pomake u pravcu novog rasta konzumerističkog ponašanja ne samo građana Hrvatske, nego gotovo svih građana razvijenog kapitalizma, koje lagano, ali sigurno „nagriza" našu osobnost, empatiju, altruizam te prije svega nesebičnu društvenost.

Sasvim razumljivo - kupovina, posjedovanje, potrošnja, konzumerizam - temeljna su ponašanja onih koji žive u kapitalizmu, da bi svi koji posluju u kapitalizmu - sjecali profit. Bez potrošnje nema profita, koji upravlja poslovnim aktivnostima od najmanjeg poduzetničkog poduhvata do multinacionalnih kompanija (koje su svojim prihodima financijski jače od mnogih država svijeta). No, profit kojega priželjkuju gospodarski subjekti utječe na građane, napose i Hrvatske, pretvarajući nas u društvo individualaca, potaknutih konzumerističkim navikama, okrenutih sebičnom ispunjenju vlastitih potreba, sa željom da upravo ta sveopća potreba za kupovinom i stjecanjem materijalnog bogatstva nadomjesti sve manje „duševnog bogatstva" kojega gubimo iz godine u godinu.

Razlog ovakvom orijentiranju pojedinaca u društvu prema sebi i isključivo vlastitim potrebama bez šire socijalne empatije leži i u činjenici da će društveni poredak biti sve nestabilniji, nesigurniji i manje izvjestan, bez snažnih uporišta u obitelji, sustavu vrijednosti, političkim liderima,... Takva nesigurnost uvijek rađa veliku sebičnost i egoističnost jer se građani neće moći uhvatiti za neku trajnu vrijednost. Upravo u takvim okolnostima očekivat će od povećanje kupnje i korištenja svega što se nalazi na tržištu, dakle od kupovine proizvoda i usluga da nam pruže to utočište i osjećaj sigurnosti bez obzira na to što će možda biti riječi samo o fikciji ili tek djelomično utaženoj potrebi te vrste - ocjenjuje futurologinja poduzetništva Sanela Dropulić, direktorica Ženskog poduzetničkog centra, autorica knjige "Što donosi sutra? prvog futurističkoga vodiča za poduzetništvo jugoistočne Europe.

Homo consumericus smatra da njegova sreća ovisi o konzumaciji dobara i usluga, odnosno posjedovanju materijalnih dobara, a u što se građani Hrvatske sve više pretvaraju. U duši prazni i bez iskrenih ljudskih osobina i vrijednosti, građani RH će gajiti neutemeljenu težnju za posjedovanjem i kupnjom stvari kao nadomjestak za tu duševnu prazninu. Odlika generacija kupaca koji dolaze na hrvatskom tržištu bit će i da nisu odani nikome, osim sami sebi. Tolika potrošačka narcisoidnost možda je i razlogom ispraznosti koja se očekuje u osobnom zadovoljstvu i na osobnom planu građana naše države u 2020. godini.

Pripadnici milenijske generacije samo u Sjedinjenim Američkim Državama godišnje na sebe troše nevjerojatnih 1,300 milijardi dolara. Gotovo je 2/3 ovog iznosa potrošeno na zabavu i zadovoljstvo (procjena je Bloomberga). Dakle, poimanje života kakvog danas znamo, doživljava i doživjet će krucijalne promjene poimanja. U prvom redu jer je sve više samaca, osoba koje ne žele zasnovati obitelj, osoba koje žele u životu sami sebi - ugoditi. Takve osobe prvenstveno stavljaju svoje potrebe, želje i interese u fokus djelovanja i potrošnje. Za razliku od baby boomersa te X generacije koji su se „grčevito" borili da svojim potomcima (djeci, unucima i nerijetko praunucima) osiguraju nešto s čime bi lakše kročili kroz život, generacije koje dolaze žele osigurati - jedino sebi. I to na način da zarađeno bude i potrošeno, bez zaliha za budućnost. Novac će se sve manje štedjeti, sve manje će se materijalno posjedovati, a sve će se više trošiti na zadovoljavanje vlastitih potreba i želja. Ljudi će u navedenom krugu „ganjati" zadovoljstvo koje će imati sve manje, zbog sve veće otuđenosti i usmjerenosti samo na sebe, a ne i na druge oko sebe. Rastakanje obitelji kakvu danas poznajemo te koja je, htjeli mi to priznati ili ne, još uvijek naše civilizacijsko utočište, nastavit će se u velikoj mjeri, ostavljajući upravo veliki broj „samaca" na društvenoj vjetrometini. Rezultat - sve više nezadovoljstva te sve veća potrošnja novca da bismo to zadovoljstvo vratili u osobne živote. Prodaja snova umjesto realnosti bit će najzastupljenija u životima nadolazećih generacija, koje neće imati tradicijska uporišta i snalaženja prethodnih generacija, a probijat će se kroz život štakama iluzija i wanna be svijeta za sebe - ocjenjuje futurologinja poduzetništva Sanela Dropulić.

O ovoj nemiloj pojavi govori i njemački psihijatar Manfred Spitzer u svojoj knjizi 'Usamljenost: Neprepoznata bolest' govoreći o problemu usamljenosti s kojim se suočava sve više stanovnika Zemlje, napose i kroz rastakanje obitelji i sve veći rast individualizma.

Tijekom posljednjih 15 godina broj samačkih kućanstava u Njemačkoj povećao se za oko 3,5 milijuna, a broj obiteljskih kućanstava se smanjio. Ima oko 12 milijuna parova, između 10,5 i 11 milijuna obitelji, a sada već imamo između 15 i 17 milijuna samačkih kućanstava. Dakle, broj samačkih kućanstava sad nadmašuje sve ostale. Mogli biste reći da to vodi do individualističkijeg životnog stila i mogli biste pomisliti da je to dobro, no ako društvenu izolaciju uzmete kao jedan od uzroka većeg osjećaja samoće i ako ozbiljno shvatite što se zbiva kada ste usamljeni, to je nešto što doista zabrinjava - komentirao je u svojoj knjizi dr. Spitzer.

U godini pred nama, ali i svim nadolazećima živjet ćemo u rascjepu s jedne strane stalnog propitivanja ljudskog identiteta i svrhovitosti, uz stalni rizik urušavanja postojećih vrijednosnih sustava, dok ćemo s druge strane jurcati zadovoljiti svoje potrebe da sve bude dostupno, jeftino, brzo, kvalitetnije, drugačije,...

Nažalost postajemo društvo orijentirano na novac, a manje na život, gdje imamo više ili manje kvalitetan egzistencijski standard, ali ne i duhovni.Prve i prave promjene koje želimo su - u našoj glavi. Stoga, ako razmišljamo o budućnosti, sve počinje i završava s nama samima. A porazna je činjenica da prije svega prosječan građanin Hrvatske, primjerice, sve manje i manje ulaže u sebe, svoje kompetencije, vještine, osobni razvoj. Žalosno je što mnogi građani Hrvatske kada završe osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te visoko obrazovanje, njih čak 28 posto (istraživanje Eurostata iz 2018. godine) više ne uloži ni sata u svoj osobni razvoj i edukaciju do kraja života. Trenutačno smo na začelju Europske unije po broju osoba koje su završile visoko obrazovanje, ali i po broju osoba koje ulažu u cjeloživotnu edukaciju. A upravo je ulaganje u sebe najvažnije ulaganje koje će značiti pomak nabolje glede životnih očekivanja u budućnosti. Gledajući na ovu nemilu statistiku reklo bi se da građani Hrvatske sve više postaju ambalaža bez sadržaja, što će se pogubno odraziti na kvalitetu standarda i ekonomskog rasta. Na nama je da odaberemo dok nije kasno - kojim ćemo putem ići već u 2020. godini - prognozira futurologinja poduzetništva Sanela Dropulić.