Ono što se prošle jeseni dogodilo na Manhattanu bilo je nešto između snimke jednog trenutka i pokreta, kaže stručnjak na području teorije o organizacijama Marshall Ganz. "Groznica Occupy" je bila zarazna - ne samo zbog kreativnosti i odvažnosti svojih prvotno nekoliko stotina, a kasnije tisuća pobornika. Oni su, naime, bili našli način za iskazivanje raširenog osjećaja da je vladavina novca željezni kavez. Jedan od najpopularnijih slogana ispisivanih na transparentima i izvikivanih na prosvjednim marševima bio je: "Banke su spašene, mi smo prodani". Pokret Occupy je propagirao stav da moć novca predstavlja krizu morala. Svojim elanom i bogatstvom ideja je pokret pak predstavljao pokušaj da se moralni ustroj ponovno uspostavi.

David protiv Golijata

Suprotno očekivanjima mnogih, pa i samih aktivista, tabor koji se stvorio u blizini Wall Streeta sa stotinama svojih sljedbenika postao je ishodište jednog šarolikog pokreta koji je privukao desetke, a kasnije i stotine tisuća prosvjednika. "1 posto" i "99 posto" (99 posto čovječanstva na jednoj strani i 1 posto onih koji odlučuju o sudbini tih 99 posto) postali su opći pojmovi, a drastične razlike goruća globalna tema. Pokret Occupy je uspio staviti jednu malu, hiperprivilegiranu manjinu na stup srama široke javnosti. Javno je optužena da privređuje samo za svoj džep, da koristi rupe u regulativima i korupciju u politici da bi izvukla vlastitu korist, da time uništava javno dobro i za to ostaje nekažnjena.

Obećavajući početak

Mnogi od inicijatora Occupyja, njegov unutarnji duhovni motor, bili su doista anarhisti i demokratski radikali opsjednuti samoupravljanjem organiziranim preko "horizontalnih" skupština u kojima će vladati direktna demokracija. No, puno veći broj sljedbenika Occupyja dolazi iz srednje klase - riječ je sindikalcima, progresivnim snagama različitih boja i predznaka. Oni nisu bili tako atraktivan motiv za fotografiranje, nisu bili tako ekstravagantni, ali ih je bilo puno više. Upravo je to bila kombinacija koja je osvježila politički krajolik - oduševljenje uskog kruga i mase jednog velikog pokreta.

To je bilo moguće jer je Occupy bio prvi socijalni pokret u SAD-u čiju je temeljnu ideju od početka podržavala većina - to je bio vrlo obećavajući početak. No, nakon prvih mjeseci magnetska privlačnost Occupyja je počela naglo slabiti. U kolovozu je bilo sve više Amerikanaca koji se "uopće više" nisu mogli identificirati s Occupyjem ili "samo malo".

Zasluge Occupya

Unatoč tome se pokret Occupy može smatrati uspješnim. Kao prvo, promijenila se politička kultura. Ključni pojmovi pokreta su postali poznati svima, jer su kanalizirali osjećaj da su vlastodršci arogantni i pohlepni, a istovremeno nekompetentni i nesposobni popraviti štetu koju su sami napravili.

Kao drugo, pokret je pogurao političare na funkcijama - razmjeri akcije Occupy Wall Street su se dojmili čak republikanaca i naveli teško konzervativnog Newta Gingricha na to da u kampanji za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke svog rivala Mitta Romneya nazove pohlepnim kapitalistom. Gingrichu je to malo pomoglo, ali je zato Obama od tog unutarstranačkog sukoba njegovih političkih protivnika profitirao. Demokrati su se pak načelno vrlo oprezno odnosili prema Occupyju - iz straha da bi im prevelika bliskost mogla štetiti.

Kao treće, čak su se i najveće banke našle pod pritiskom. Neki honorari i "odštete" šefovima banaka su povučeni. Na dioničarskoj skupštini Citigroupa prošlog proljeća je 55 posto suvlasnika glasovalo protiv isplate 14,9 milijuna dolara šefu koncerna.

Kao četvrto, lokalni pokreti su u nekim slučajevima ometali, pa čak i spriječili deložacije koje su naložili bezobzirni financijeri (među njima i vodeće banke).

Narušeni ugled

Istovremeno su gradske vlasti raščistile tabor aktivista Occupyja. Njegovu jezgru i dalje podrivaju ideološki i praktični sukobi. Rascijepi su se produbili. Neki aktivisti su upali u radikalne stavovi tipa sve ili ništa, između ostalog i zbog nepopustljivosti organa vlasti. Policija se tako specijalizirala u zastrašivanju, dizanju ograda i uporabi otrovnih kemikalija. Čak je znala poslati i tenkove na ulice. Demonstracija snage je raspirivala strasti i porive za uništavanjem. Rezultat toga su bili nasilnički izgredi. Bez obzira tko je bacio prvi kamen ili razbio prvi prozor, javnost je pripadnike pokreta osuđivala za nastalu štetu. A razne grupacije njegovih sljedbenika nisu uvijek pokazivale da je doista moguć i jedan drugačiji svijet - osim možda još nemirnijeg, neugodnijeg i opasnijeg.

Occupy 2.0?

I što sada? Occupy se još uvijek može razviti u jedan dugoročni, potpuni pokret. A za to mora privući u svoje redove široku masu sljedbenika, a ne samo manjinu koja čezne za 100-postotnim sudjelovanjem u vlasti. Obje strane - i radikali i reformatori - trebaju pojačanje. Sami počeci, kolikogod obećavajući bili, dugoročno nemaju silinu kakva je potrebna da bi jedan pokret ostavio velike tragove.

Nema ni blizu dovoljno anarhista i revolucionara da bi oni sami mogli promijeniti SAD. Sljedeća faza, ako je bude, bila bi nastavak gradnje na temeljima koje je stvorio Occupy. A za to je potrebna jedna kritična analiza svega što je postignuto - i što nije postignuto. Moje osobno mišljenje je da Occupy 2.0 mora biti rekonfiguriran. On bi morao biti potican preko mreža i organizacija raznoraznih vrsta. I ne može biti vođen samo horizontalno. Jer to troši previše energije.

Todd Gitlin je profesor novinarstva i sociologije na njujorškom sveučilištu Columbia i autor novoobjavljene knjige: "Occupy Nation: The Roots, the Spirit and the Promise of Occupy Wall Street".