Déjà vu (franc. već viđeno) prvi je opisao francuski filozof Émile Boirac koji je fenomenu i nadjenuo ime davne 1876. godine. On je naveo da déjà vu podrazumijeva isključenje, odnosno sudar između objektivne nepoznanice i subjektivnog osjećaja da vam je nešto poznato.

Taj fenomen, koji se može opisati kao prolazan osjećaj u trajanju od najviše pola minute, a barem ga je jednom doživjelo oko 96 posto ljudi, do sada je najviše proučavan u vezi s epilepsijom jer je primijećeno kako oni koji od nje pate prije napadaja vrlo često dožive upravo to iskustvo, izjavila je neuropsihijatrica Claire Flaherty-Craig iz medicinskog centra Hershy na američkom sveučilištu Penn State.

Pravi razlozi zbog kojih ljudi doživljavaju déjà vu, bez obzira na to pate li od epilepsije ili su zdravi, nisu poznati znanstvenicima no ono što se zna je da su u njega uključeni dijelovi mozga u kojima se percipirane informacije povezuju sa sjećanjima.

Teorija o razlozima zbog kojih doživljavamo déjà vu ima mnogo. Među prvima su se pojavile one spiritualnog karaktera prema kojima se radi o iskustvima iz prošlih života. Međutim, psiholozi i psihijatri koji su skloniji empirijskim opisima također su razvili brojne teorije kako bi pokušali razjasniti taj misterij.

Sigmund Freud ga je, u svojoj poznatoj maniri, pripisao potisnutim željama dok je Carl Jung smatrao da se radi o trenucima kontakta s kolektivnom (ne)sviješću. Tijekom proteklih desetljeća predstavljeno je mnogo objašnjenja o uzrocima pojave déjà vu-a, ali većina se pokazala neodrživima zbog spoznaja o ljudskome mozgu i kognitivnim procesima.

"Dugo se održala teorija o vizualnom isključenju. Smatralo se da jedna hemisfera mozga prvo obrađuje vizualnu informaciju, a zatim ta informacija dolazi u drugu hemisferu mozga gdje izgleda kao sjećanje. No, nedavna istraživanja provedena na slijepim osobama osporila su tu teoriju", kaže Flaherty-Craig dodajući da postoji barem jedan dokumetirani slučaj slijepe osobe koja je doživjela déjà vu uz osjete sluha, dodira i mirisa.

Prema nekim narodnim vjerovanjima ovaj fenomen je posljedica prikupljanja životnog iskustva no znanstvenici kažu da se, statistički gledano, déjà vu najčešće javlja u periodu kasne adolescencije, a učestalost njegovog pojavljivanja u kasnijim fazama života opada što znači da teorija o iskustvu ne drži vodu te pravi razlog i dalje ostaje skriven negdje u dubini naše (ne)svijesti.